Nermina

Početkom ljeta, vrelog jednog dana
kad šumile su lipe procvjetalih grana,
očima me sjajnim poput rubina
pogledala jednom predivna Nermina.

Kosa joj je duga bila raspletena
koju mrsio je lahor mjesto mojih ruku.
Sjedila je u hladu lipinih sjena,
a ja stajah pred njom u zbunjenom muku.

Poniklo je srce baš u trenu
kad ona naglo usta i nekamo krenu…
Zazivljem milost nebeskih visina
da obasja me ljubav krasna kerubina
što na zemlji živi i zove se Nermina.

Iz doba ju znam kad dijete je bila,
s godinama eto, postala je vila.

Zazivljem milost nebeskih visina
da obasja me ljubav krasna kerubina
što na zemlji živi i zove se Nermina.

Početkom ljeta, vrelog jednog dana
kad šumile su lipe procvjetalih grana,
očima je sjajnim poput rubina
zarobila mi srce predivna Nermina.
I poniklo je ono baš u trenu
kad ona naglo usta i nekamo krenu…

Zazivljem milost nebeskih visina
da obasja me ljubav krasna kerubina
što na zemlji živi i zove se Nermina.
Nermina!

Bilješka:
Ovo je u izvorniku bio sonet, ali sam ga morao prepraviti da bi bio pjevniji. Napisan je 2007. godine.