Youtuber

subota, 3. kolovoza
Sjedim za stolom u dnevnom boravku i počinjem pisati prve retke ovoga dnevnika. Sredstvo je pisanja iPad, sinkroniziran s računalom i mobitelom. Utvaram si da mi dokument mora biti uvijek pri ruci.
Pijem kavu dok slušam promet s glavne ceste. To je moj jutarnji ritual.
Nisam siguran zašto sam počeo pisati dnevnik. Pisanje nije više u modi kao nekad, a dnevnički oblici su me pomalo živcirali. Uvijek su bili pisani u retrospekciji dajući tako unaprijed određenu predvidivu radnju. No danas je pisanje dnevnika moguće u trenutku događanja, da ne kažem istovremeno s događajem. To znači da ću pisati više puta dnevno u pauzama svakodnevnih obaveza. Time bi zapisi trebali biti vjerodostojniji.
Moram ići platiti režije. Znam da se to može i e-načinom, ali nekad je nostalgija jača od e-oblika. Uostalom, tražim neku inspiraciju za snimanje nove epizode na svom Youtube kanalu. Snimanje će, dakako, biti samo zvučno. Još jedan nepopularan način prenošenja stvarnosti ili neke poruke široj publici koja me slučajno prati.
Mislim da moram prestati i pokrenuti se. Platne institucije subotom, u kolovozu, rade skraćeno. Važno je da je datoteka mog budućeg planetarno poznatoga romana stvorena. Sve će ostalo ići kao po loju. Hiperprodukcija će učiniti svoje.
Naručio sam taksi i otišao u “svoju” Finu Ima baš jedna poslovnica koju volim (ne zbog plaćanja) nego jer sam naučio tko, što, kome i zašto. Taksist nije bio raspoložen za razgovor, a u zraku se osjetilo da nije ono “pravo” što bi valjalo snimiti. Ni od plaćanja se režija ne može stvoriti neka zanimljiva zvučna epizoda. Žena tipka po tipkovnici, oko mene hodaju ljudi, prigušeno razgovaraju na drugim šalterima. Baš je to ono što ne odgovara mome uhu ni mome mikrofonu. Gluhoća ima svojih nedostataka kada treba nešto dobro razumjeti, a snimke moraju biti dobre kako bi ih se kasnije moglo bolje obrađivati. Popravljati loš zvuk oduzima puno vremena i traži dobro uho.
Vratio sam se kući i obavljao tipične kućanske poslove dok mi se neka daleka ideja stvarala u glavi. Navečer sam ju ostvario i epizoda pod brojem 73 bila je zakazana za nedjeljno jutro.

nedjelja, 4. kolovoza
Ideja o Youtube kanalu sinula mi je prije tri godine i pun optimizma počeo sam razmišljati što bih mogao snimati i na koji način. Mislio sam da mogu biti novinar amater koji će intervjuirati osobe s invalidnošću ne stavljajući naglasak na nju. Htio sam istaknuti samo ono po čemu je osoba zanimljiva (posao kojim se bavi, aktivizam koji je pokreće i tako dalje).
Ideju je bilo lako ostvariti u početnim koracima. Tada još nisam imao kvalitetan diktafon, ali planirao sam ga kupiti. Za prve je snimke poslužio Victor Reader, reproduktor za zvučne knjige koji koriste slijepe osobe. Ti se reproduktori odlikuju nedostatkom ekrana za vizualni prikaz i govornom povratnom informacijom. Montiranje zvuka nije mi bilo nepoznato jer sam se time bavio više godina, samo što sam stvarao privremene pošalice koje nisu imale trajniju vrijednost. Ovaj sam put, međutim, na početku godine, a prije tri godine, čvrsto odlučio da će zapisi biti sadržajno i oblikovno kvalitetni.
Premda sam teško gluh, imam osjećaj za to da zvuk mora biti dobar, da ne smije biti previše šumova, riječju, zvučna slika mora biti poput da Vincijeve. Uvodnu sam objavu stoga snimio u WC-u. Učinilo mi se da je dovoljno malen da stvara izolaciju, a lagani odjek smatrao sam dodatnim besplatnim efektom. I ta uvodna snimka ima najviše pregleda jer je svijet pomislio da dolazi genij kreativnoga vala.
Odonda sam napravio 72 zvučne epizode. Njihova je sadržajna i oblikovna struktura raznolika. Raznolikost treba cijeniti i smatrati ju dobrim pokušajem mijenjanja svijeta, zar ne?
Zamišljao sam da ću svaki tjedan objaviti po jednu epizodu. S tjedna sam prešao na svaka dva tjedna, a onda su ta dva tjedna postali i višemjesečne stanke. No pretplatnici su, mahom dobri prijatelji i još bolja rodbina, ostali vjerni. Uvažili su svaku ispriku zbog kašnjenja i izostanka. Shvatio sam da studirati, raditi, davati ispite kako studij ne bi dugo trajao te konačno, i snimati, traži više energije nego što bih pomislio. Možda mi se ponekad prikradala i misao: “Ma koga briga!”
Kanal je i danas aktivan i bit će aktivan i dalje. Broj epizoda nije važan. Besplatne se stvari mogu raditi kad dobijem ideju i kad imam vremena. Jest da digitalni marketing ima svoje mišljenje, ali ja ga ne mogu u potpunosti pratiti.
U međuvremenu sam dobio dva diktafona: jedan za rođendan, drugi mi je kupila žena. Imam i dobar računalni mikrofon te preklopni podložak za izoliranje radnog stola, a koji daje simpatičnu zvučnu izolaciju. Stekao sam sigurnost u vođenju razgovora, najčešće snimljenih preko aplikacije Zoom koja ima ugrađenu mogućnost snimanja.
Montiram u besplatnom programu Audacity te u manje besplatnom Goldwaveu. Digitalne radne stanice poput Reapera mi još nisu potrebne jer se ovime što imam postiže ono što mi treba.
Isprobavam i aplikacije umjetne inteligencije koje su počele nicati poput gljiva poslije digitalne kiše. Današnja, 73. epizoda, na temu čitanja knjiga preko ljeta, napravljena je umjetnim glasom s platforme ElevenLabs. Hrvatski je jezik na popisu koji još uvijek koketira s engleskim naglaskom. Slike za taj video napravio sam u programu Microsoft Designer. U njemu sam opisao što želim, a on je pokušao napraviti slike. U mom ih je videu četiri uz naslovnicu koja je otprije napravljena, ali inteligencijom moje žene, a ne umjetne.
Sve sam to mogao i ispričati sam, ali ovo je bilo brže, a činilo mi se da bi moglo biti malo drukčije od prijašnjih snimki.

ponedjeljak, 5. kolovoza
Kad se neki sadržaj objavi na Youtubeu, autori očekuju da će gledatelji biti toliko dobri i da će napraviti “promet” na tome videu. Pod prometom razumijevam broj pregleda. I zaista, ima kanala na kojima je broj pregleda višetisućiti broj, negdje čak i višemilijunski. Youtube registrira 30 sekundi pregleda pregledom. Mada se tako pregledi mogu gomilati, za autora nije baš motivirajuće kad u statistici vidi da je najveći broj pregleda trajao 30 sekundi.
Osim pregleda, važna je brojka pozitivnih ocjena, tj. lajkova. Često je razlika između broja pregleda i broja pozitivne ocjene višestruka. Broj pregleda i broj pozitivne ocjene omogućuje da će određeni kanal biti bolje rangiran na ljestvici preporuka drugim potencijalnim gledateljima. Dakle, moguće je da će se nakon videa o uzgoju muha, kao dodatna preporuka pojaviti i video s nekog kanala o odgoju djece.
Od svakog se dobrog gledatelja očekuje da će podijeliti video koji gleda na svojim profilima društvenih mreža, što većem broju ljudi iz svoga imenika različitih komunikacijskih aplikacija, a se u cilju postizanja veće gledanosti, većeg broja lajkova te mogućih novih pretplata.
Riječ pretplata još uvijek izaziva nelagodu jer se publika boji da pretplatom što plaća. Bolje prolaze, čini mi se, autorski vapaji na engleskome, a koji se sastoje od čarobnih riječi: Share, Like, Subscribe. Poredak nije ni važan.
Moji su videi zvučni zapisi sa statičnom slikom te ne privlače puno gledatelja, a ni pretplatnika. Istini za volju, svoje vapijuće pozive ne snimam često; tek katkad bojažljivo kažem: pretplatite se ako još niste. Znam da bih trebao biti energičniji te dreknuti: SHARE; LIKE, SUBSCRIBE!
Moja zadnja epizoda, postavljena jučer, ima pedesetak pregleda i jednu pozitivnu ocjenu, čini mi se. Imam pokoji videouradak koji broji preko sto pregleda i to je ravno čudu. Imam sto pedeset i nešto pretplatnika. Njihov se broj sporo mijenja i nisam siguran bi li pomoglo da kleknem na koljena na tlo prekriveno kukuruzom lupajući se diktafonom po glavi. Kao i svaki autor, tako sam i ja uvjeren da su moji zapisi dobri i da ih treba slušati, makar 30 sekundi i pretplatiti se.
Za iduću epizodu planiram snimiti jedan intervju, ali moram izvjesnoga pojedinca nagovoriti na datum snimanja. Dogovor je sklopljen prošli tjedan, ali nije točno određen i zapravo je sklizak kao riba. Sutra ću mu napisati poruku i reći mu da kanal pati te da je baš on stvoren za moj stabilan let u virtualne zvijezde.
Mogao sam snimiti, ali nisam bio pripremljen svoj današnji taksi doživljaj. Vozač, autohtoni Hrvat, nije mogao naći ulicu Matka Lagine. Trudio se, nema što, ali je na kraju kapitulirao. Zamolio sam ga da mi stane kod Petrove crkve (za one neupućene, to je crkva na Vlaškoj). I stao je, istina, ali baš u Petrovoj ulici, a ne Vlaškoj. Ulicu i ljude s kojima sam se trebao naći, locirao sam GPS navigacijom. Pomalo komičan komad života u kojemu se troje slijepih ljudi nalazi možda bi mogao biti zanimljiv, ali nema zvučnih slika te komedije.
Ili sam mogao snimiti nešto o Danu pobjede? A s kim bih o tome razgovarao? Bilo bi simpatično imati premijera preko puta svojih ušiju… Prekidam pisanje jer ulazim u zonu nelogičnosti.

utorak, 6. kolovoza
Svom potencijalnom sugovorniku nisam poslao poruku. Obuzeo me neki osjećaj da to ipak neće biti to. Teško je objasniti taj osjećaj, ali sam siguran da ste ga iskusili. Premda nisam novinar, mislim da ga oni često imaju. Ideju sam ostavio sa strane, na ledu, pa neka se još hladi ili, figurativno rečeno, grije.
Pogledao sam statistiku svoje epizode. Preglednost se popela iznad šezdeset. O čitanju sam knjiga očekivao više komentara, ali samo je jedan, uz nekoliko pozitivnih ocjena.
Youtube studio, mjewsto za sve youtubere, postoji kao internetska platforma, ali i kao aplikacija za mobilne uređaje. Preko nje se postavljaju vi objavljuju videodatoteke. Osim toga, ovdje se stvaraju playliste, umeću minijaturne sličice koje trebaju privući publiku; riječju, ovo je srce djelovanja svakog videokreatora. Video postavljam preko računala, tj. Web stranice, a popularnost pratim preko mobitela.
Jednom sam tražio Youtube kanale koje vode slijepi autori. Ima ih, vani, dakako. I kad ih vidiš, pomisliš kako su profesionalni, kakav imaju broj pretplatnika koji ja neću nikad dostići. Pričaju o koječemu, od računalne i mobilne tehnologije, sve do vlastita života. To nisu videodatoteke sa statičnom slikom, već oni prave videosnimke. Kapa do poda, što bi se reklo. U njihovu društvu jedan mali snimatelj svojih trenutaka iz neke tamo Hrvatske koji govori na hrvatskome, nema što tražiti.
No sve se to objasni jednom riječju: asistent. On snima, montira, aranžira, pa se slijepi junak može posvetiti svojoj slavi. Dok ovo pišem, pada mi na um ideja da osobnoga asistenta zatražim samo radi tih snimateljskih sposobnosti. Nema veze što sustav asistencije koji je kod nas star tek nekoliko mjeseci, opasno oskudijeva ljudima koji bi taj plemeniti posao željeli raditi.
Sve to znači da ću svoj projekt i dalje nastaviti sam. S obzirom na to, nikad neće biti zabilježeno kako čistim kupaonicu slušajući knjigu Texas Sandre Brown. Dobro je da se na Youtubeu nalaze i kanali sa zvučnim knjigama, trn u oku svih knjižnica za slijepe. Moram im poslati okružnicu s molbom da ne diraju te kanale. Za razne kućanske poslove ti kanali imaju terapeutsku moć.

srijeda 7. kolovoza
Emitiranju sam se vratio u srpnju pa bi bilo dobro da budem neko vrijeme vremenski određeniji. To znači da bih volio objaviti epizode svake subote ili nedjelje. Dan nije važan; naučio sam biti fleksibilan. No ne znam koga ću ili što snimiti.
Pročitao sam članak o slijepom trubaču i pomislio da bi i to mogla biti tema. Odmah sam ga kontaktirao. Pristao je na intervju, ali tek nakon povratka s mora. On ne zna da ja ne mogu čekati.
Dok se na jednom kanalu mučim, na drugome koji je star tek koji mjesec, uopće nema problema. To je kanal s pjesmama koje ja pišem, a umjetna ih inteligencija otpjeva i odsvira. Glazbena je umjetna inteligencija naglo postala zastrašujuće dobra. Što o njoj kažu oni koji su izučili glazbeni zanat, još ne znam. Znam jedino da je meni ovo probudilo staru kreativnu notu pisanja.
Otvorim svoje arhive i preradih nekoliko pjesama. Treba imati na umu da umjetna inteligencija nije stvorena za hrvatski jezik te treba paziti na naglasak i ritam. Osim starih pjesama u novome ruhu, počeo sam pisati nove. Teško je povjerovati koliko mi se ideja stvara. Tema dođe sama od sebe, zatim nastane tekst. Revizija teksta nastane onda kada se stvore dvije glazbene inačice moga mentalnog rada.
Manje vješti kreativci pišu o čemu bi im umjetna inteligencija trebala napisati pjesmu. To me ne privlači jer ne traži mentalni napor. Na tome drugom projektu imam tek pedesetak pretplatnika, ali je broj pregleda znatno veći od svih zvučnih epizoda na prvome.
SunoAI, kako se zove glazbena kuća budućih glazbenika, uz glazbu stvara i video. To je slika satkana od ključne riječi u tekstu, a osim nje, ugrađen je i tekst pjesme. Divna stvar pristupačnosti za gluhe osobe koje mogu čitajući doživjeti pjesmu.
I konačno, kad sam shvatio da me uhvatila pjesnička groznica, pretplatih se na SunoAI, kako bih mogao stvarati, pjevati, isprobavati i opet pjevati. Neki su tekstovi zahtijevali česte revizije i ponovno okupljanje benda na novome snimanju.
Za svoju glazbenu karijeru imam pjesama i one su zakazane i čekaju petak da planu i dospiju na ljestvice svih glazbenih servisa. Šalim se, naravno, ali je jednostavnije napisati i uglazbiti pjesmu nego snimiti zvukopis, kako sam nazvao svoje zvučne epizode. Nije to moja kovanica; netko je drugi zaslužan za nju.

četvrtak, 8. kolovoza
Moj početak emitiranja nije odmah bio na Youtubeu nego na platformi za podcaste. Naime, želio sam biti stvarno neki podcaster, a pravi podcasteri su tada, barem je tako onda pisalo na svim portalima, smatrali da ništa, ali baš ništa nije podcast ako je na Youtubeu, tj. ako je to video. Podcast mora biti zvučna datoteka, baš onako kako je bila u svojem izvornom i dalekom početku koji seže u 2003. godinu.
Inače, naziv podcast složenica je riječi POD (Playable On Demand) i broadcast. U grubom bi prijevodu to značilo sviranje na zahtjev. No danas su podcasti isključivo u obliku videozapisa. Kako rekoh, ja sam podcast započeo na jednoj stranici koja je za to namijenjena koja se zove Podbean. Stranica je imala besplatnu inačicu što je značilo da sam mogao postaviti šest sati snimljenog materijala.
Već sam bio napisao kako sam bio pun elana i snimao sam sve i svašta. Najgluplje što sam mogao snimiti bilo je kuhanje kobasica. U zvučnom se obliku ne može bogzna kako steći dojam što radim osim da razgovaram sa štednjakom i proključalom vodom.
Kad sam shvatio da me nitko ne sluša, morao sam to prekinuti i preseliti se na Youtube.
Ali mi vrag nije dao mira pa sam se prebacio na platformu Anchor koju je ubrzo kupio Spotify. Sada epizode postavljam i na Youtubeu i na Spotifyju. Spotify ima poveznicu koju sam poslao na Apple podcast i Google podcast. To znači da su oni moji posrednici te me voljena publika može slušati preko svojih telefona (iPhone ima ugrađenu aplikaciju Podcasti na kojoj me možete naći), a Google gasi svoj podcast servis pa ne znam gdje me android korisnici mogu naći. Ali vjerujem da će me lako naći i ostati na Youtubeu.
Sve u svemu, ovo je jalov posao jer me malo ljudi sluša na Spotifyju. Načuh iz nepotvrđenog izvora da me neki slijepi ljudi slušaju na svojim reproduktorima koji se mogu spojiti na Internet i koji imaju neku bazu podcast kanala.
Vidite, nije jednostavno biti youtuber. Svoje hobije morate stvarno voljeti. Ne smijete odustati. Sjećam se da mi je jednom jedna djevojka rekla kako ju ljudi mole da otvori svoj Youtube kanal jer da ima što reći. Ostalo je sve na jednoj uvodnoj epizodi, a ljudi, siguran sam u to, i dalje čekaju u gorljivome molećivom položaju.
Ako se pitate što ću objaviti ovaj tjedan, odgovor je – nemam pojma. Mozak mi je prazan. Negdje sam pročitao da se to razdoblje zove sezona kiselih krastavaca. Nikoga nema da ga snimim, vruće je za terenski rad. Zagreb je u kolovozu jednostavno nesnimateljski.

petak, 9. kolovoza
Kako je zaista vruće, nemamo volje izlaziti van, barem ne preko dana. Tada se bavimo (Petra i ja) svatko svojim poslom, bilo kućanskim, bilo nečim virtualnim, svatko na svome uređaju. Ove godine nismo planirali more jer sam ja imao dvomjesečnu bolničku epizodu za koju nisam znao kako će se u konačnici završiti. Planirali smo ići na bazene (i dalje planiramo). Većina ih je, zamislite, u godišnjem remontu osim onih na Šalati.
Dakle, stan je čist kao suza, mačka je živa i zdrava, mi manje-više isto tako. U potrazi za idejom snimanja zvučne epizode bez koje život ne može biti zamisliv, bacio sam pogled na skromnu arhivu nekih snimki koje su nekad davno bile objavljene na drugome mjestu. To su bili skečevi ako ih se tako može nazvati.
Prije jednog desetljeća, a možda i više, za dvije darovite učenice napravio sam prve zvučne skečeve kako bi nam poučavanje bilo zabavnije (tada sam radio u odjelu integracije, onako iz daljine, nevidljiv na papiru jer nisam imao potrebnu stručnu spremu, ali duhom i tijelom vidljiv kao Mount Everest).
Eto, što znači pisati dnevnik, a da ne kažem gdje radim. Ispričavam se jer sam se potpuno usredotočio na svoju virtualnu karijeru ne mareći za ovozemaljsku, offline. “Vinko Bek” moj je poslodavac već sedamnaest godina, u odjelu za brajicu i uvećani tisak. Radim knjige na brajici za slijepe učenike. A kako sam već napisao, malo sam zbog svoga znanja koketirao i s odjelom integracijom u području tiflotehnike. Kako je odjel u međuvremenu popunio kadar potrebnom stručnom spremom, više ne radim taj posao već onaj koji pripada mojoj kvalifikaciji.
I opet sam se izgubio. Dakle, skeč… U ono vrijeme bilo mi je zabavno napraviti razgovor s poznatom pjevačkom zvijezdom, recimo, Severinom. Govorna bi jedinica – slijepima poznata Zdenka – bila novinarka koja bi postavljala pitanja. Severina je odgovarala djelićima svojih mnogobrojnih pjesama. Takve su “intervjue” objavljivali i drugi na Youtubeu u to vrijeme, samo što nisu bile govorne jedinice nego pravi ljudi koji su glumili novinare.
Spomenutim se darovitim djevojkama moj rad dopao, pa su čak bile i izrazile želju da i same probaju nešto slično napraviti. Već sam tada osjećao pritajene odjeke daleke budućnosti koja me mamila u svijet poznatih i slavnih.
Slične je skečeve počeo raditi još jedan mladić i objavljivati ih na svom Youtube kanalu. I oni su bili popularni, barem među slijepima koji su znali o čemu se radi. Drugi su mogli samo slušati i kimati glavom da razumiju što to jest.
A bila su to sjajna vremena za kreatore koji su željeli objaviti nešto svoje, a pogotovo tuđe na svom kanalu. Autorska prava još nisu bila tako glasno promovirana niti je Youtube znao kako piratima stati na kraj.
Stvorio sam i ja u tom vremenu svoj kanal pod svojim imenom i počeo objavljivati skečeve. Taj je razgovor sa Severinom bio zaista simpatičan. Sve sam te skečeve imao preuzete u računalu i sad sam gledao bih li koji mogao malo preinačiti i prodati ga pod arhivsku snimku, nešto u stilu kako su građani sedamdesetih gledali televiziju. Ali ništa nije bilo toliko dobro da bi prošlo kao ljetno arhiviranje u novome ruhu.
Drugi me kanal, onaj glazbeni, nije mučio. Pjesma je bila zakazana, a imao sam spremnu i za idući petak. Napisao sam je jedno jutro ovoga tjedna, što nisam ni spomenuo, koliko je bilo jednostavno i brzo.

subota, 10 . kolovoza
S vremena na vrijeme pogledam stranicu Applevis, koristan izvor za korisnike Mac računala ili iOS uređaja (iPhone i iPad). U raznim se rubrikama piše o novim aplikacijama za spomenutu skupinu aparatića te se daje ocjena pristupačnosti pojedine aplikacije s čitačem ekrana VoiceOver.
Danas sam tražio novosti u rubrici s igricama. Igrice u načelu ne volim, ali sam pomislio da bih nešto mogao snimiti o njima ili barem o jednoj od njih, onako, u zadnji čas.
Pažnju mi je privukla igrica šaha Diamond Chess Online. Dostupna je za sve uređaje, Mac, iPhone i iPad. Izvrsno, pomislih. Eto nečeg novog, a opet starog. Slijepi vole igrati šah.
Isprobao sam igru, shvatio koliko je godina prošlo od moje zadnje ozbiljne igre kad sam bio u nekoj formi. A za trideset i sedmi sam rođendan dobio – šah – lijepi, od teškoga drva, s lijepim figurama… Petra i ja smo bili započeli igru, ali sam nakon nekoliko dana i nedovršene partije raspremio ploču. Pritom sam bio u nepovoljnijem položaju.
Kako sad snimiti neku recenziju o toj virtualnoj šahovskoj igri? Ne, nisam htio prolaziti svaku mogućnost i komentirati je. Mislio sam da je svijet prepun početničkih recenzija u kojima se sve doslovno crta.
Instalirao sam Diamond Chess i na iPad misleći da ću moći figure micati tipkovnicom, ali je ploča samo virtualna, to jest, moguće ju je koristiti samo na ekranu.

nedjelja, 11. kolovoza
Probudio sam se rano, kako se već nekoliko dana budim. Dok sam kuhao kavu, koncept o epizodi koja će govoriti o šahu polako je dobivao svoj obris.
Stojeći kraj otvorena prozora s diktafonom u jednoj, a šalicom u drugoj ruci, ispričao sam svoju epizodu, ne zaboravivši spomenuti prošlost u kojoj smo, u učeničko vrijeme, svi igrali šah, točnije, svi dečki. Neki su čak išli na neke turnire igrajući s odraslim slijepim igračima. Ja nisam bio baš tako nadaren, ali mi je šah bio dobar način popunjavanja vremena. Nekad je bilo lakše igrati šah nego učiti.
Već sam bio napisao da za montažu koristim Audacity. I ovu sam snimku, premda kratku, morao malo doraditi; to je jače od mene. Snimio sam i kako zvuči povlačenje poteza na ploči, odnosno kako to VoiceOver izgovara.
Možda ću se ponavljati, ali to je odlika dnevničkih zapisa (i onih koji stare), ali Youtube podržava isključivo videodatoteke. Moje su obične sa statičnom slikom. Za stvaranje zvučnih datoteka u video postoje razni programi. Ja koristim Windows Movie Maker kojeg će se možda neki sjetiti iz doba Windowsa XP. Pitanje je dokle će on raditi na trenutnom Windowsu 11, ali dok radi, ja ga koristim, imajući spremnu alternativu.
Moja se epizoda sastoji od tri videodatoteke. Prva je uvodna špica. Snimio sam jednom najavu i samo mijenjam slike koje koristim. Ovaj je put uvodna slika skup aplikacija, budući da govorim o aplikaciji. Drugi je video, u kojemu govorim, također s istom slikom. On se kratko prekida kratkim umetkom igre u kojem je slika snimka ekrana mobitela na kojoj se vidi šahovska ploča. I konačno, zadnji je video odjavna špica, instrumental iste melodije s početka epizode.
Kad se ovo čita, vjerojatno zvuči komplicirano, ali nije kad se zna koja je slika za što i koja je melodija za što. A ja već otprije imam neke dijelove epizoda spremljene kao video, koje samo moram spojiti s novim dijelovima. Ova je slagalica, nazvana samo Diamond Chess objavljena u devet i nešto, na oba kanala, Youtubeu i Spotifyju.
U kontekstu mojeg podcasta, epizoda je za nekoliko sati imala 40 pregleda, ali sam izgubio tri pretplatnika. Ipak je i to dobra računica.
Sad moram opet smišljati nešto za idući vikend, nešto tako dobro, nešto, kako bi neki rekli, hebenica, da se ovo troje pretplatnika vrati u najdubljem pokajanju i sa sobom dovede još barem deset novih.

ponedjeljak, 12. kolovoza
Već sam bio rekao što je to podcast, zar ne? A jesam li rekao što je to Youtube? Znam, svi to znaju.
Osim što je to najveća glazbena platforma na svijetu na kojoj se, kako neki pišu, svaki mjesec objavi po milijun novih videa, to je zapravo postalo složeno mjesto na kojem se okuplja raznolika publika i raznoliki kreatori sadržaja, kako to Amerikanci vole reći.
Znate i sami da se na YT-u može naći apsolutno sve, od videa o krpanju gaća, do glazbenih spotova. Svi pjevači imaju svoje profile, sve glazbene izdavačke kuće također. Neki su sadržaji privlačni, neki su to manje, a najmanje su to oni, priznat ćete, kreatora sadržaja oštećena vida. Inkluzija da, ali estetika također da. Jezične estetike više nema, a ni ljudske pažnje.
Primijetili ste u svojoj aplikaciji na mobitelu ili pak u internetskom pregledniku svoga računala, reklame koje se pojavljuju prije nekog zapisa koji želite pogledati, a najgore je kad se taj zapis pojavi usred neke omiljene pjesme. Ne moram vam sad posebno naglašavati kolika je moć reklama koje se zato vrte i vrte na Youtubeu. Kako doskočiti da se sve gleda i sluša bez reklama, znate li? Kupnjom premium statusa na Youtube profilu. Tada se na mobitelu sve prikazuje bez njih, tih dosadnih višeminutnih gnjavaža, a vi ste se baš udubili u video o kuhanju sarme nekog provincijskog kuhara iz Špičkovine. A ako je taj Špičkovinec tako popularan, znači da se reklame mogu pojaviti baš na njemu i baš sa ciljanim sadržajem, recimo prikazom zelja u punome cvatu. No da se vratim premium pretplatama. To su pretplate koje se plaćaju svaki mjesec i dio su načina kako YT može zaraditi. Osim YT-a, može se slušati aplikacija Youtube Music, popratna aplikacija gdje su samo pjesme pa se mirno možete voziti na romobilu i slušati omiljenu glazbu putujući na posao. Nije stoga čudo da se zabijete u neku jadnu dušu ili da neki nekrst naleti na vas. Kud je gledao, klipan jedan bezobrazni?
A kad imate plaćene verzije ovih dviju aplikacija, možete zaključati svoje telefone i slušati u pozadini. U običnim se, besplatnim računima, Youtube prekida čim zaključate svog ekranskog ljubimca.
Dakle, shvaćate kako Youtube zarađuje: reklamama i korisničkim pretplatama. A kreatori sadržaja također mogu zaraditi. Manjim dijelom mogu dobiti novac od samog Youtubea, ali zato su potrebni određeni uvjeti, tisuće i tisuće pregleda videa i tisuće i tisuće pretplatnika. Više će zaraditi ako se uspiju dogovoriti s nekim sponzorom o promoviranju njegovih proizvoda. Ali naravno, i sponzor ne bira bilo koga. Budite sigurni da meni sponzorstvo ne bi ponudila ni lokalna birtija iz spomenute Špičkovine jer imam malo pretplatnika (još mi i odlaze) pa moja preporuka šalice kave u Špički, najboljoj birtiji koju sam vidio, ne bi dotakla mnoga srca. Špičkovinu spominjem samo zato što mi se po glavi vrti izjava jednog od niza naših vrlih premijera koji je volio navoditi to mjesto kao primjer dobre prakse sređenog društvenog poretka, premda se u kampanji kleo da će baš sva mjesta u našoj zemlji doživjeti jednakost bude li baš on izabran.
Za kraj ovoga zapisa, moram vam reći da se reklame u internetskim preglednicima mogu blokirati raznim proširenjima i to radi manje-više dobro. Sigurno ste čuli za adblockere (blokatore oglasa) kao što su adblockplus ili Ublock Origin. No nije moguće blokirati oglase unutar aplikacije Youtube.

utorak, 13. kolovoza
Koliko neki sadržaj na nekom javnom servisu može i smije trajati. To je odluka svakog pojedinca. U svom sam dosadašnjem javnom emitiranju imao svakojake pokušaje, pa je najkraći video valjda trajao dvije, tri minute, a najduži preko sat vremena. Primijetio sam da ti dugi zapisi baš nisu nikome privlačni; nisu ni meni nakon izvjesnog odmaka.
Prije godinu dana sudjelovao sam na jednoj radionici na kojoj smo svi trebali nešto naučiti o radioemisijama, načinu njihova nastajanja te konačno i sami napraviti neku svoju emisiju, odnosno reportažu. Bilo je zadano vrijeme od 15 minuta. Premda smo imali montažera, ja sam zamolio da svoju montažu napravim sam. Imao sam iskustva sa skraćivanjem materijala, ali sam sebi nisam nikad zadao točno vrijeme sažimanja. Kad je sve bilo gotovo i kad su sve epizode svih polaznika bile objavljene u emisiji Radio studenta, odlučio sam da će moje iduće epizode trajati najviše pola sata, ali da neće imati minimalno vrijeme. Odonda sam snimio I kratke zapise po četiri, pet ili šest minuta. Bio sam zadovoljan jer sam bio unutar svoga vremena. A jedan sam zapis koji je trajao 35 minuta uspio skratiti na 27, zajedno s uvodnom i završnom špicom. I to je bilo to. Osjetio sam da novi profesionalizam teče iz mene.
Javio mi se potencijalni epizodni gost moleći da se čujemo nakon 21. Kad se on vrati… Rekao sam mu da nema žurbe, a zapravo kako vrijeme odmiče sve mi se više čini da ni neće biti moj gost.

srijeda, 14. kolovoza
Mislim da nisam spomenuo kako se radi Youtube kanal. Youtube je sada dio Googlea, što nije uvijek bilo tako. Danas to znači da svaki korisnik koji ima Googleovu adresu (znate ono što izgovarate, a oni malo vičniji engleskome kažu đimejl) može otvoriti svoj kanal. Logično, kanal se otvara na stranici Youtube.com. Neću vas daviti tehnikalijama, samo ću reći da je potrebno imati dvije slike, profilnu i naslovnu, kao i na drugim mrežama i dobar naziv.
Rekao sam već da se na YT kanal postavljaju videodatoteke najdužeg trajanja do 15 minuta. Za duže uratke potrebno je potvrditi svoju adresu kojom ste bili prijavljeni u trenutku stvaranja kanala, a na što će vas Youtube upozoriti.
Ja sam, mislim, napravio jednu grešku dok sam počinjao svoje putovanje virtualnim nebom. Prvotni naziv moga kanala bio je slog. Ideja mi je sinula na temelju riječi vlog (video log, to jest, videodnevnik); mislio sam da sam jako pametan ako skujem riječi slog što je trebalo značiti sound log. Tako je i bilo. Snimio sam čak i uvodnu špicu kojom sam bio jako zadovoljan. Dugo mi je trebalo. Dobri uvjeti snimanja, dobra rečenica i tako to. I sve se poklopilo jednog dana kad sam se vraćao kući s posla. Hodajući ulicom, snimio sam uvod, na koji sam kasnije montirao glazbu.
Slog je postao poznat, barem među mojim poznanicima, prijateljima i bližom i malo daljom rodbinom. Ali koliko god dugo bio na (ovo nije moja riječ, majke mi, već nekog pametnjakovića s Jezikoslovlja), rezultati pretrage nisu vodili do mojih zvučnih zapisa (slogova) već do slogova u riječima i rečenicama, stihovima i svim ostalim književnim vrstama; u svemu, samo ne u mome kanalu i s njim mi povezanim imenom.
Nisam bio siguran što učiniti jer je promjena teška nakon nekoliko objavljenih zapisa; ja sam ih bio objavio 40. I na kraju, od 41. Epizode, snimio sam novi uvodnik u kojemu sam rekao da se kanal zove Zvukopis. Sve sam zapise preimenovao u zvukopis premda se u starijima čuje stara uvodna špica… Ali koga briga!
Do zvukopisa se, priznajem, lakše dolazi nego što se dolazilo do slogova, ali me nekad uhvati sjeta što nisam ustrajao na umjetničkoj ideji. Nisu li umjetnici prkosili sebi i svome vremenu? Nisam, dakle, umjetnik.
Prije negoli se odlučite za kanal, razmislite dvaput o tome kako ćete ga nazvati da vam se ne bi dogodilo kao i meni; jednostavno, mislite o tome kao da dajete ime djetetu.
Zvukopis se također nalazi na internetu, ali u podnošljivoj mjeri. Čak je bio i neki projekt Zvukopis koji je imao za cilj snimiti neka književna djela koja bi se reproducirala na mobilnim uređajima ovisno o lokaciji gdje se nalazili. Htio sam o snimiti zvukopis, ali nisam uspio naći aplikaciju pa sam zaključio da je od cijeloga projekta ostala mrtva web stranica.
Kolovoz je na svome vrhuncu. O čemu da snimam ovaj put?
Da se malo vratim na svoj drugi, sporedni projekt. On je živ i aktivan. Broj se pretplatnika ne povećava. Mislio sam da ću ljude također zavesti svojom spisateljskom kreativnošću. Utvaram si da dobro pišem. Jest da ne pjevam, ali to bi svi trebali cijeniti. Osoba teško oštećena sluha, bez glazbenoga sluha i ugodna glasa ne bi ni pod kojim uvjetima trebala javno pjevati. Zato i postoji AI pjevači i svirači koji nas promoviraju u stilu – svi pjevaju, ja ne čujem, pa shodno tome – svi pjevaju, ja pišem. Moj muzički laboratorij ima više pregleda nego pretplatnika.
Pjesma je napisana i uglazbljena i čeka petak. Zanima me kako će publika reagirati, s obzirom na to što je tema, u hrvatskim okvirima, malo pikantna. Gdje si bio devedeset prve, – je li?!

četvrtak, 15. kolovoza
U društvu svoje najdraže punice, njena sina i njegove žene, njihova sina i svoje žene, bio sam u jednome restoranu na putu prema Velikoj Gorici. Lijepo mjesto, oaza prirode i sve to kako već ide. Pomislio sam da bih mogao snimiti neki dokumentaristički prikaz toga mjesta, ali zbog silne dječje graje nije bilo ništa isplativo i vrijedno snimanja. Činilo se na trenutak da bi se mogao uhvatiti šapat drveća, ali je možda krivo vrijeme.

petak, 16. kolovoza
O današnjim se zbivanjima nema što reći, osim što je u pola osam navečer, moja žena pitala, prilično ogorčeno, kakva je to sad pjesma na kanalu. Pravio sam se da ne znam o kojoj pjesmi govori. Gdje si bio?, Gdje si bio?, govorila je ona ironično.
Branio sam svoju kreaciju i svoje pravo da ju izrazim. Zašto ne bih i ja mogao postaviti pitanje: Gdje si bio devedeset i prve?
Pjesmu nisam odmah objavio na svom Facebook profilu kako to inače radim. Zanimalo me hoće li je tko čuti do jutra.

subota, 17. kolovoza
Sporna je pjesma do subotnjega jutra bila pregledana 42 puta. Iznenadilo me i ohrabrilo da je objavim na Facebooku. Te su objave, za oba kanala, potrebne za publiku koja se još nije pretplatila, da to mahom učini, premda se odlučno opire. Barem pregledi malo porastu.
O zvukopisu nisam razmišljao. Zaključio sam da ideje dolaze u otvoren i prazan um. Bio sam u pravu.

nedjelja, 18. kolovoza
Probudio sam se i dok sam kuhao kavu, sjetio sam se kako aplikacija ChatGPT ima novost da se upiti i odgovori dobivaju glasovnim načinom. Zašto ne bih to spomenuo i usput komentirao za što ta aplikacija meni služi.
Snimanje je trajalo 20 minuta. Zaključio sam da će zvuk iPada biti savršen, pa sam diktafon stavio ispod njegove tipkovnice i počeo objašnjavati.
Osim glasovne komunikacije, objasnio sam kako bi ChatGPT mogao dati ideju za neki dopis, primjerice, traži se od Saveza slijepih objašnjenje zašto nekim članovima Udruge slijepih Zagreb ne dopušta ulazak u svoju zgradu. Ovo je, dakako, bilo samo hipotetski slučaj jer se u stvarnosti to ne bi nikad dogodilo.
Epizoda je objavljena i u relativnom je kratkom vremenu postigla preglednost. No izostali su komentari kako moja publika rabi i čiju umjetnu inteligenciju.

ponedjeljak, 19. kolovoza
Javio sam se jednome momku koji se pak meni javio da je stigao s mora te da je spreman za razgovor za moju iduću epizodu. Dogovorili smo se čuti sutradan navečer.
Ovakve razgovore na daljinu obavljam i snimam preko aplikacije Zoom. To je najkvalitetnije što se može dobiti, bilo da se snima video ili audio. Od svih aplikacija za tu namjenu, Zoom ima ugrađenu funkcionalnost snimanja. Jest da je u besplatnoj inačici poziv ograničen na 40 minuta no ja i Zoom plaćam kako bih imao stalan i siguran pristup. Prije sam znao ponavljati pozive pa ih u montaži spajati.
Zapravo sam Zoom počeo plaćati kad sam započeo jednu probnu varijantu svog youtuberskog zanata, emitiranje uživo. Imao sam svega nekoliko emisija krajem prošle godine. Trajale su sat vremena i emitirao sam ih subotom u 19 sati. Zoom ima mogućnost emitiranja uživo i preko Youtubea. Nedostatak ovog načina emitiranja jest promjenjivost poveznice koju bi korisnici mogli imati pri ruci i odmah kliknuti, a što se može dobiti drugim načinima emitiranja. Zoom prvo treba pokrenuti da bi emisija generirala poveznicu koja se može dijeliti za slušanje. I dok se sve to dogodi, emisija ide dalje, a slušatelja je manje, barem manje u stvarnom vremenu.
Kako god bilo, tih mi je nekoliko živih emisija bilo zabavno raditi jer su bile drukčije, pogotovo meni koji sam navikao na montiranje. Ovdje se izgovoreno ne može promijeniti. I kad si svjestan toga, kao da se bolje pripremiš za sam nastup.
Imao sam namjeru nastaviti i ove godine, imao sam i neki popis gostiju, ali se neki nisu odazivali, s nekima nisam mogao naći pravu subotu, pa je tako, u vrtlogu ostalih obaveza, taj projekt propao. Ili je samo na mirovanju.
Emitiranje je uživo moguće na više načina, a najbrži je preko mobitela ili računala, iz aplikacije Youtube, kad ste prijavljeni svojom adresom kojom ste stvorili kanal. Vodič za uključivanje kamere i mikrofona tako je jednostavan da emitiranje može začas početi. Slijepima je i slabovidnima ipak potrebna mala pomoć sa strane kako bi video bio pristojan. Kad sam imao jedan živi prijenos, sjedio sam ukočeno kao da sam progutao metlu, a moj se sugovornik vidio na različite načine u različita vremena: gledao je u strop, zatim je prikazivao bradu, onda malo noge… Sve u svemu, bila je to slabovidna osoba koja je nesigurno držala mobitel. Svakako da bih to mogao protumačiti i izvedbenom umjetnošću i moj bi kanal već zbog toga trebao dobiti izvjesnu virtualnu prepoznatljivost.
Navečer se spustila gusta ljetna kiša praćena sijevanjem munja. U takvim nekim čudnim trenutcima dođe čudna inspiracija te sam počeo kuckati, prvo po mobitelu, a onda sam se prebacio na računalo. Stvorio sam pjesmu i odlučio je odmah uglazbiti. Moj je Suno bend bio spreman i isprve je otpjevao ono što sam želio.
Dok sam ja gradio svoju glazbenu karijeru, moja je žena bacila oko na diktafone. Razmišljali smo bismo li ga kupili za rođendan. Ne meni niti njoj. I zamislite, marka diktafona je Zoom, baš kao i ona aplikacija za video i audiosastanke preko koje snimam intervjue. Za oko joj je zapeo jedan model koji ima glasovno navođenje. Za slijepe je snimatelje ovakva mogućnost više nego dobra.
Zoom su se snimači zaista pokazali možda kao najbolji izbor za snimanje. Oni koji su ga probali znaju o čemu govorim. Jedan sam model i ja isprobao, ali nedostajao mi je zvučni odjek tipkovnice te nisam nikad bio siguran jesam li pokrenuo snimanje. U tom vremenu posudbe, zbog toga mi je promakla jedna divna zvučna slika. Kako imam Olympus koji ima zvučno navođenje i jedan Philips snimač, o Zoomu nisam pretjerano razmišljao. Sad me ipak pokolebao.

utorak, 20. kolovoza
Rujan se bliži, a time i moji rokovi za fakultet. Kako sam zaronio u čari informacijske i ostale sigurnosti, razgovor sam, zakazan za danas, otkazao za srijedu. Nisam bio spreman prebaciti se iz jednog područja u drugo. Osim toga, počeo sam živjeti nekako usporeno: kava, pisanje, učenje, igranje šaha. Epizoda o Diamond Chess aplikaciji ipak je ostavila neki trag ili knjiga Damin gambit. U svemu dobivam osim u šahu. Namjestio sam jaku razinu igre i uvijek gubim. Na početničkoj sam dobio nekoliko partija pa sam se malo uzoholio.

srijeda, 21. kolovoza
Na Facebooku je jedan moj poznanik objavio kako je kupio diktafon, baš onaj koji sam spominjao neki dan, Zoomov s glasovnim navođenjem. Možda nisam dobro objasnio, glasovno navođenje znači da su upute snimljene i izgovaraju se kad se pritisne neka tipka. To nije čitač ekrana toga uređaja jer čitači ekrana izgovaraju sve promjene koje se događaju na nekom uređaju. Pohvali, dakle, on taj snimač, reče gdje ga je kupio… Nije postavio probnu snimku, ali nije ni morao.
Danas sam bio spreman za dogovoreni razgovor. Mladić svira trubu, namjerava upisati glazvenu akademiju… Razgovor je dogovoren u 19 sati. Nakon snimanja imao sam 25 minuta sirovog materijala, kako se to obično kaže. Rekao sam mu da će vjerojatno naš razgovor biti objavljen u subotu ili nedjelju. Zamolio sam ga da mi pošalje neku sliku kako bih stvorio video. Poslao mi je članak u kojemu jest njegova slika. U takvim se slučajevima u opisu videa na Youtubeu napiše odakle je slika preuzeta. Autorska prava valja poštivati.
Montiranje sam započeo malo nakon završetka razgovora. Tada sam shvatio da sam ga zaboravio pitati o ljetnoj školi audioprodukcije koja je bila održana u Zadru za osobe oštećena vida.
U rezanju zvuka a da se ne izgubi sklad, nastojim maknuti sve suvišne uzdahe i izdisaje, sva grlena napuknuća, sve tišine koje su možda nastale. Netko mi je rekao da to zvuči neprirodno, ali ne mogu si pomoći. Meni zvuči prirodno i glatko teče. Ponekad mijenjam pitanje brišući neki dio. Primjerice, u ovoj sam snimci rekao: “Rekao si da si upisao studij. Kakav je osjećaj…”. Pri ponovnom preslušavanju zvučalo mi je glupo pa sam izbrisao prvu rečenicu tako da je samo pitanje bez retoričkog dijela.
Ljudi koji vide mogu montirati zvuk i na temelju grafičkoga prikaza koji prati valni raspon snimke. Slijepi samo slušaju i onda određuju što će pokušati izrezati. Ja obično preslušam snimku da se upoznam sa zvučnom slikom. Postoje situacije u kojima je nemoguće nešto izrezati jer to narušava zvučnu cjelinu i primijeti se nagli rez. Prijelaz mora biti što neprimjetniji. Zato je važno imati više snimljenoga materijala koji se obrađuje nego manje; pravilo svih snimatelja.
Obrada je zvuka stvarno zasebna umjetnost od koje ja koristim samo jedan njen mali dio, a ljubav prema zvuku mogu poistovjetiti s onom prema fotografiji. Na kraju svog izrezivanja izjednačio sam glasnoću premda sam zamijetio da ima dijelova u kojima sam se previše nagnuo nad svoj mikrofon pa zvučim malo napuklo. Naime, kad sam počeo emitirati uživo, htio sam poseban mikrofon, a ne onaj koi je dio svakih računalnih slušalica. Tako sam nabavio jedan mikrofon sa USB priključkom, a slušalice koristim zasebno, priključene u njihov ulaz. Mikrofon prijenosnog računala nije dobar, previše se čuje zvuk računala. Ovaj vanjski ima savitljivu žicu koju usmjeravam kamo hoću, a na sam sam mikrofon stavio spužvicu. Ona na svim mikrofonima služi za umanjivanje šuštavih zvukova, poput disanja, puhanja vjetra i slično.
S uvodnom i odjavnom špicom, epizoda o trubaču traje 18 minuta. Mislim da će to biti više nego dovoljno; nadam se da će biti koliko-toliko zanimljivo.

četvrtak, 22. kolovoza
Nakon dužeg sam vremena imao zakazane stvari za objavu na oba kanala. Mogao sam se tako opet vratiti u svoj fakultetski svijet. Ali se uvijek u pozadini vrti neki proces što bi se iduće moglo snimiti i učiniti zanimljivim. Gotovo o tome razmišljam kao da mi je to posao, a ne hobi.
Kako sam bio veći dio dana sam kod kuće, napastovala me misao o kupnji onog diktafona. Je li moguće biti zarobljenikom svoje umišljene potrebe s obzirom na to da imam dva dobra snimača koji su funkcionalni. Treba li stalno trošiti novac na nešto što neće donijeti novčanu povratnicu? Čak sam razmišljao, samo da se opravdam, kako ovaj snimač valja kupiti sada jer što ako mu se povisi cijena ili ga više ne bude na tržištu.
Navečer sam misli povjerio ženi koja je rekla neka ga kupim ako mislim da…
A baš sam se neki dan u sebi narugao onima koji kupuju sve i svašta samo da bi mogli reći da to imaju. U branši audioinženjeringa ima toliko stvari da ti pamet stane, od raznih mikrofona, diktafona, mikseta, radnih stanica kojima se upravlja obradom zvuka, monitoring zvučnika, riječju, svako područje ljudskoga djelovanja ima svu silu alata na koje se može potrošiti pravo malo bogatstvo.
Protresao sam malo glavom i rekao sam sebi da moram biti i ostati skromni youtuber koi će s malo opreme napraviti dobru stvar. Uostalom, mi imamo uređaj koji sve moje maštarije nadmašuje – Mac računalo.

petak, 23. kolovoza
Gotovo svaku večer odlazim u šetnju svojim kvartom. Nosim mobitel i upaljeni diktafon. Nakon svake šetnje brišem snimke jer se na njima nije ništa dogodilo, odnosno nije snimljen nijedan trenutak koji bi se mogao za nešto iskoristiti. Ovakvu mi je vrstu snimanja ubacila u uho (i mozak) jedna od predavačica radionice o snimanju koja je rekla da nekad šeta gradom s upaljenim snimačem ne bi li uhvatila kakvu događajnost. Sjećam se da sam je pitao je li zabranjena takva vrsta snimanja, na što je ona samo odmahnula rukom i rekla da javno snimanje nije zabranjeno. Jednom sam to površno istraživao i kako već biva s površnim stvarima, nisam našao pravi odgovor na to pitanje.
I dok sam tako šetao, žena me nazvala i pitala o objavljenoj pjesmi. Nisam joj bio rekao da sam je napisao i zakazao objavu pretpostavivši da ionako zna čime se bavim i što će se svakog petka dogoditi. Glazbeni kanal još uvijek redovito izbacuje nove sadržaje. Samo čekajte, i on će presušiti. I Nil je znao presušiti, zar ne?
Obično bih svaku pjesmu iste večeri objavio i na Facebooku, ali zadnje dvije nisam. Zanimalo me hoće li biti pregleda bez obzira na to. Nova ljubavna, depresivna pjesma, kaže moja žena, ostavlja dojam.

subota, 24. kolovoza
Poslije kiše, moja zadnja AI pjesma, preko noći dobila je skoro sto pregleda. Možda i zato što je moja žena na Facebooku napisala neka nitko ne sluša zadnji rad. Kaže mi da se to zove obrnuta psihologija; Da, i Adam i Eva su imali problem s tim zato smo tu gdje jesmo.
Teško mi je reći jesam li nešto već rekao. Ne, lijen sam listati unazad da vidim jesam li to već napisao. Uglavnom, Youtube još uvijek trpi AI radove za razliku od Spotifyja. Youtube ima sustav provjere vjerodostojnosti, Content ID. Ovaj sustav uspoređuje digitalne otiske sadržaja. Jednostavnije rečeno, uspoređuje se audio i video neke datoteke. Tko prvi, njegova djevojka, odnosno autorsko pravo. Za mogućnost zaštite autorskih prava potrebno je ispuniti uvjete poput minimalnog broja pretplatnika i broja sati gledanja. Jednom registrirani, autori u Content ID-u mogu odrediti hoće li se neki nekrst koji objavi njihovo djelo blokirati, hoće li mu se naplatiti korištenje ili će mu se odobriti poraba po načelu poštene upotrebe. Ovo mi potonje nije jasno jer ne mogu spojiti riječ pošteno u pravnom okviru. Očito imam problem s društvenim iskustvom.
Content ID, u prvome redu, imaju velike glazbene kuće, filmske kuće… I zaista sustav radi. Ne možete odsvirati na usnoj harmonici neku Oliverovu pjesmu i postaviti je na svoj kanal. Content će je ID sigurno blokirati. Naime, pri svakom se postavljanju videa na kanal budi taj opaki zmaj zaštite autorskih prava. Kad otkrije zaštićena prava, predlaže vam da izbrišete taj sporni dio ili da možda i osporite njegovu analizu jer i on može biti pogrešan.
U svojoj zvukopisnoj karijeri objavio sam zapis o smrti Đorđa Balaševića s isječcima nekih pjesama. Content me je ID propustio i video je objavljen, ali je autor, kanal pod njegovim imenom, obaviješten. U nekoliko je sati moj zapis izbrisan. A u zadnjih nekoliko epizoda koristim melodiju koja je slobodna za korištenje, ali ima autorska prava što mi ovaj Youtube zmaj svaki put da do znanja. Dakle, djelo se može koristiti, ali je moguća naplata počnem li ja zarađivati od oglasa. No na mom se kanalu još dugo nitko i ništa neće oglašavati.
Poanta jest, pazite se, budite dobri, proučite kakvu glazbu želite imati, bilo da se radi o instrumentalu svoga uvoda ili odjave, bilo da želite imati pozadinsku glazbu dok svijetu govorite ono što on možda želi čuti.
Epizoda pod brojem 76. O jednome trubaču, kako sam rekao, bit će emitirana sutra. A nakon nje, bit će ih još, ali ne znam o čemu. Ali i to sam već rekao. Svaki je tjedan izazovan. Rekao sam i da svoje hobije treba uistinu voljeti.
Suma sumarum, na glazbenome kanalu imam 50 pretplatnika, a mnogo više pregleda, na zvukopisnom pak kanalu imam 154 pretplatnika i manje pregleda (otprilike 60 po zapisu); Spotify verzija Zvukopisa ima još i manje slušanja (najviše 4 po zapisu).
Drugi tjedan idemo na more. Naravno da nosim oba diktafona. Zvuk samo čeka da bude zabilježen. Jednom sam i imao razgovor u moru; sjedili smo na stubištu koje ulazi u more, valovi su nas zapljuskivali, a ja sam držao ruku iznad vode… Ali ako vas zanima, nađite ga sami.
I za kraj, a vrijedi za oba kanala: SHARE; LIKE, SUBSCRIBE!