Kuhao bih kavu samo kad bih znao
da će biti slatka kao ljubav.
Kuhao bih kavu samo kad bih znao
da će biti jaka poput smrti.
Kuhao bih kavu samo kad bih znao
da će biti crnja i od ove noći.
ref.
Ali ti nećeš vakoga jutra,
dijeliti sa mnom dozu kofeina.
Ti znaš da među nama je zima
i da nemamo svoje sjedinjeno sutra.
Kuhao bih kavu, kada bi htjela,
da šalice dvije postanu jedna.
Kuhao bih kavu, ali tebe nema,
a moja je duša, dušo, tako žedna.
ref.
Ali ti nećeš svakoga jutra
dijeliti sa mnom dozu kofeina.
Je li ti žao što je zima,
i što nemamo svoje sutra?
Kuhat ću kavu, svakoga jutra,
dođi danas i ostani sutra.
Stopimo se skupa u dozi kofeina,
budimo proljeće, a ne zima.
Bilješka:
Dvadesetog sam rujna putovao u Osijek. U autobusu je bila tišina, ona rana pospanost koja djeluje tako teško.
Zamislio sam da je ta tišina prenesena u neki stan. Miris je kave bio tako jak, a navodna turska izreka o tome kakva kava mora biti, bila je dobar početak za pjesmu.
Komentiraj