Na rubu je šume u osvit zore,
pod granama golim jasena crna,
njušeći vjetar što strujaše s gore
u tišini svojoj stajala srna…
ref.
Bila je mirna k’o da nije stvarna
i k’o da se boji iz sjene izaći.
Je li mogla znati da je zora varna;
da će ju tane nekog lovca taći…
Ja ju gledam krijuć’ se u mraku,
bojeći se da mi svaki nagli kret
ne osjeti ona kao prijetnju u zraku…
ref.
Ne želeći joj zlo, pružih tada ruku:
idiličan se u trenu srušio svijet;
kadli ona skoči u velikome luku.
ref.
Na rubu je šume u osvit zore,
pod granama golim jasena crna,
plesao vjetar što spusti se s gore,
tamo gdje možda, stajaše srna.
ref.
Bilješka:
Napisan je sonet 2017. godine. Druga je strofa soneta uzeta kao refren koji se u pjesmi ponavlja. Mogu samo reći da je srna alegorijski pristup. Srna se prepoznala u srni.
Komentiraj