Kroz prozor je dopirao pjev ptica, zvuk automobila, “pas mater” susjeda iz dvorišta. Ali to nas nije moglo omesti. Sjedili smo jedno do drugoga i razgovarali.
Naši su se laktovi doticali, a njena je kosa u laganome slapu padala prema meni šireći mi ugodu.
Nisam toliko pažnje posvećivao onome što govori, jer me osvajala muzikalnost njena glasa. Bio je to glas mladosti, prošaran notom kraja iz kojega dolazi. Mislim da sam shvatio što je Šimunović htio reći kad je davnih dana opisivao mile čobanice koje zbore tako slatko te ti se čini da to nisu obične riječi nego ljubavni govor.
Smijali smo se. Njen je smijeh bio prštav: s usana su me njenih tu i tamo pogađale sitne kapljice sline. One su se pretvarale u srebrne niti dok se ona, i dalje se smijući, naginjala prema meni. Mogao sam jasno nazrijeti rastvorene latice njenih usta koje tako mame na cjelov. Ali ona se i dalje smijala; smijala se, kako Desnica napisa za onoga momčića, kao da je slijepa od rođenja. A to je i bila.
Pogledao sam na sat. Bližio se kraj našeg druženja. Ustali smo i gurnuli stolce. Čini se da smo oboje osjećali neraskidivu povezanost jer smo i dalje nastavili razgovarati.
Teme su se, ah, poput lopoča na vodi, nizale jedna za drugom. Stajali smo licem okrenuti jedno prema drugom, gledajući se zamišljenim pogledom. Bili smo tako blizu – zbog boljeg pogleda – da se mekoća njena lica stapala s grubošću moga.
Klizio sam njenim ramenom pa dužinom ruke sve do zgloba. Isprepleli smo prste. Ima nježne ruke, taman da se kontrast mojih grubih dlanova jasno mogao isticati.
Prsti joj nisu baš duzi i obli, no nisam ja Lucić, ali ona može i bez njega postati “jur ni jedna na svit vila”.
“Želim ti nešto pokazati”, prošaputao sam držeći ju i dalje za ruku.
“Baš me zanima”, odgovorila je.
Stol nam je bio s lijeve strane. Bio je nizak. Počeo sam spuštati svoju ruku s njenom prema dolje pa prema sebi, a onda lagano ulijevo
“Budi samo nježna”, nastavio sam šaputati. “Opusti ruku.”
“Nemoj!”, trgla se. “Ja se bojim.”
Malo je zadrhtala poput zadnjeg tužnog Orfejevog takta lire.
“Ne boj se”, pokušao sam ju ohrabriti. “Još malo.”
Uhvatio sam joj nadlanicu i lagano raširio prste. Pritisnuo sam ruku prema dolje. Trgla se još jednom, sada jače, ali nisam popuštao.
Prsti su joj počivali na kamenu koji je ležao na mome stolu. Taj je kamen gotovo savršeno zaobljen kao jaje. Dobio sam ga i rečeno mi je da je to čudo prirode s neke porečke plaže.
“Aaaah!”, izdahnula mi je nakupljenu neizvjesnost ravno u nos nakon što sam joj objasnio o čemu se radi.
Opušteno je sada držala moje jaje u rukama, vrtjela ga i čudila se obliku i težini.
Često tako mi ustežemo ruke kad nam tko što želi pokazati, a pritom nam ne kaže o čemu se radi.
U glavama stvaramo nebrojene užasne slike ili se jednostavno nismo spremni boriti s tom nepoznanicom.
Tko zna, možda smo i nas dvoje mnogo toga već propustili. Priroda ne stvara samo jaja.
Komentiraj