Moj je život doživio renesansu onoga trenutka kad sam se uspio zaposliti. Bogatstvo oblika kolega i šefova pruža takvo zadovoljstvo. Nijedan se inkluzivni, integracijski ili kakav drugi novčani dodatak ne može mjeriti s onim nadnevkom kada na tekući račun nalegne plaća. Neki slijepi ljudi to znaju, neki opet ne jer nisu zaposleni.
Svakog desetog dana u mjesecu iskorištavam svoje demokratsko pravo ubiranja papirnatog ploda svojih ruku. U početku sam taj ljubavni čin radio u uzvišenome tonu: posjetio sam poslovnicu banke. Privlačnoj sam gospođi preko stola drhtavom rukom pružao osobnu iskaznicu i bankovnu karticu. Ona je tipkala po tipkovnici računala. Nije mi dugo trebalo da shvatim kako brže tipkam od nje. Ti su udarci bili disharmonični. Zatim me pitala prigušenim glasom što želim. Dobar je to trik jer se čovjek može osjetiti tako važnim misleći kako je sav njen svijet posvećen njegovom. Rekao bih koliko novca želim i ona mi ga je dala. Raskošno su šuštave novčanice u meni budile razne osjećaje. Toliko su oni bili snažni da su ponekad prožimali i moj štap koji mi je znao iskliznuti između prstiju i zveketavo završiti na tlu.
Trajalo je to godinama, iz mjeseca u mjesec. A onda jednoga novembra, moj se svijet srušio.
Bila je druga neka službenica preko puta stola za kojim sam stajao. Pružio sam joj svoje plastično „ja“ i čekao da počne tipkati. No nije. Upitah ju u čemu je problem.
“Vi ste slijepi”, reče ona.
Pomislio sam da je to više nego čudno. Ta se činjenica u mome slučaju vidi nadaleko. Liječnici su više nego dobro obavili svoj posao. Međutim, bank-dama je nastavila:
“Mijenjali su se propisi poslovanja. Vi kao slijepi ne možete sami vršiti transakcije. Morate imati pratnju.”
“Zašto?”, upitao sam zbunjeno.
“Moramo spriječiti mogućnost da vas službenik prevari.”, reče činovnica.
“Ali ja znam…” Nisam dovršio jer me prekinula.
“Vi ne znate. Ne znate što potpisujete, ne znate koliko novčanica vam dajemo. Svatko vas može prevariti.”
Stara mudrost kaže da istina boli. I mene je ovo zaboljelo baš kao da mi je stavila limunov sok na ranu.
“I što sad?”, upitao sam.
“Dođite sutra s pratnjom. Ona mora biti osoba koja vidi, koja je punoljetna i duševno zdrava.”
“Zaboga”, razrogačio sam oči “a gdje da nađem sve to na jednome mjestu?”
Činovnica banke nije od onih koji trpe verbalne ispade. Osjećao sam kako joj se lice skuplja u grudu odbijanja.
“Ne znam.”, odrezala je. “To je vaš problem.”
“Pa kako bogamu!”, povisio sam ton.
Osjetio sam tešku ruku na ramenu.
“Gospodine?!”
Znao sam da je to muško, pravi kapitalac, koji je zadužen da čuva novčanu nevinost bankovnih računa. Bio je viši od mene i ne previše širok. Ali on je za pojasom imao ono što ja nemam. Valja se pokoriti toj sitnici.
Izašao sam iz zgrade razmišljajući o reklami te banke: “jer ste vi na prvom mjestu”.
Morao sam se požaliti onima za koje znam da imaju bankovne račune. Slušali su me, ali me nisu žalili, nisu me privijali na grudi ili pak tapšali po ramenu. Nisu me poticali da kažem da je ta žena – je li?! – ono što svakom muškarcu prvo padne na um. Govorili su da oni takvih problema nemaju.
Nije mi ništa preostalo nego da zamolim jednu osobu koja vidi, koja jest punoljetna i naizgled duševno zdrava, da mi pokaže kako se novac diže pomoću bankomata. Pristala je i u pet mi je minuta bankomat postao tako drag kao mlađi brat.
I odonda, svakog desetog dana u mjesecu, hodam prema tome bankomatu koji je na istome mjestu. Presreću me ljudi, nude pomoć, raspituju se, rekao bih i napadno, u kojem smjeru idem. Izmišljam. Ne kažem da idem podići novac. Ili im zahvalim i kažem da mogu i znam sam.
Ljudi jesu dobra i plemenita bića, visoke inteligencije, a svakoj se inteligenciji može učiniti privlačnim da bezvidnog stvora trzne po ruci i uzme mu sadržaj iz nje.
Postoje nadzorne kamere pri vrhu tih uređaja, ali sve se može kad se hoće ili – kako bi rekao Tolkien – Gdje ima volje, ima i puta.
Početkom ovoga proljeća, morao sam provjeriti valjanost internetskih podataka svoga računa. Na trgu koji nosi ime jednog američkog predsjednika, skutrila se jedna poslovnica banke “jer ste vi na prvom mjestu”. Nisam nikad bio tamo. Ne znam zašto. Možda iz averzije prema američkoj globalnoj gluposti. Ali taj je dan bio obećavajući: svježina se proljeća lijevala slapovima, ptice su šiznule pjevajući; astrološki gledano, baš je bik rogovima probijao Venerinu prednju dekadu, a Uran je spolno uznemirivao Jupitera. Dakle, dan je bio kao stvoren za nove pothvate i izazove.
Otišao sam. I ostao bez riječi. Uspio sam obaviti sve sam.
Nevjerojatnost se događa samo jednom. Ponovio sam – više iz probe – još jednom to iskustvo izmislivši razlog. Uspjelo je i tada. Sad više nije bilo govora da mi Venera pomaže trpeći udarce po svojim dekadama. Uistinu se nešto promijenilo.
Bio sam zadovoljan klijent koji se nakon godina potucanja po uličnim uglovima – osjećao na prvome mjestu.
Bilješka:
Ovaj je tekst napisan prije nekoliko godina kada su šuštave novčanice bile kune. Odonda više nisam u toj banci. Sada mjesto tih novčanica na bankomatu dižem nametnutu drugu valutu.
Biti samostalan klijent u banci i dalje je lutrijsko pitanje: neke dopuštaju, neke ne; ponekad treba inzistirati na tome pravu, ponekad ni to ne pomaže.
Internetsko je bankarstvo napredovalo pa doista rijetko moram ići obavljati bankarske poslove u offline modu.
Komentiraj