Palac
Kolona se raštrkala. Dječaci i djevojčice sada su se slobodno kretali. Izviđačka je disciplina, koju su tako njegovali predvodnici, jedva stariji od samih izviđača, nestala u piru vjetra. Žamor se dječjih glasova miješao s blagim udarcima valova. Sunce je zalazilo lijući posljednju toplinu i gubeći se negdje daleko na otvorenom moru.
Izviđači su bili nedaleko od svog logora koji se sastojao od nekoliko bungalova poredanih u nepravilnom krugu.
“Idemo, požurite!” doviknula je djevojka koja je hodala na čelu. “Uskoro će večera!”
Izviđači su ubrzali korak prema logoru. Skupina od tridesetak izviđača trčala je prema blagom mirisu ribe koji ih je dozivao.
Na jednom je dijelu puteljak postajao uži, prolazeći između borova. Jedna je djevojčica naglo zastala baš na tome dijelu, gledajući u dječaka koji ju je pratio. On je stao pred njom nesigurno se smiješeći. Ona je motrila njegovu ruku.
“Što mi to pokazuješ?” upitala je Vilena, nagnuvši glavu prema naprijed. Izraz joj se lica nije mogao vidjeti jer joj je kosa pala na nj. “Što je to, Nevene?”
On je šutio, samo što je malko podigao ruku. Hrabrost – koja ga je potakla na prvi pokret – počela je nestajati. Vilena se još više približila ne dajući mu priliku da spusti ruku.
Kao da je sunce, rumeneći se u svom zalasku, dotakllo ispruženi palac i kažiprst, propadajući u razmak savijenog srednjaka i prstenjaka, da bi se potom zaustavilo na vrhu maloga prsta. Nisu primjećivali ostale koji su ih zaobilazili. Stajali su kao opčinjeni, mada nitko sa strane ne bi mogao naslutiti zašto.
Vilena je prva prekinula tu opčinjenost tišine šutke nastavivši hodati. I Neven je šutio hodajući uz nju.
Večera je bila poslužena za dugačkim drvenim stolovima. Vilena je sjela između brbljavih djevojčica. Pogledavala je prema Nevenu koji se ponašao, činilo joj se, kao da se ništa nije dogodilo.
Kažiprst
“Što si joj napravio?”
Bila je to ona ista djevojka koja ih je vodila. Gledala ga je na onaj način kao da želi reći kako je ona odavno prerasla ta dječja nadmudrivanja.
“U mom je bungalovu.” nastavila je. “Idi i razgovaraj s njom, Nevene.”
Odmahnula je glavom i opet ga onako pogledala dok je on hodao prema vratima koja mu je pokazala.
U svakom su bungalovu bila četiri kreveta na kat. Vilena je sjedila na jednom od donjih kreveta prekriživši noge. Neven je zatvorio vrata i sjeo prekoputa njoj.
“Ti znaš da moramo razgovarati.” nije ona gubila vrijeme.
“Bio sam iskren.” zabrzao je on znajući na što ona misli.
“Znam da jesi.” odgovorila je Vilena blago.
Nevenu je srce počelo brže kucati.
“Smatram te prijateljem”, uzdahnula je “i lijepo mi je s tobom. Imamo toliko zajedničkoga.”
Htio je nešto reći, ali se ona nagnula prema njemu i, dotakavši mu ruku, nastavila:
“Mi smo prijatelji. Ne poznajemo se dugo, ali se razumijemo. Nakon prijateljstva može biti nešto više. Dok se ne upoznamo… Dok se ne upoznamo, mi ne možemo imati to nešto više, razumiješ?”
Je li razumio? Njezinih ga je dvanaest godina iznenadilo. Govor joj je bio smiren, tek popraćen blagim kretnjama ruku. Riječi su imale svoj smisao, veći no što je on mogao i zamisliti sa svojih petnaest godina. Njegovom je dušom vladala neobična tuga; slatkogorka se spoznaja oblikovala tamo negdje, ali je izostala povrijeđenost koja se obično javlja u takvim trenutcima.
“Razumijem što hoćeš reći.” rekao je kad je završila.
“Ali stvarno, je li ti jasno o čemu govorim?” Vilena se opet nagnula prema njemu.
“Da.” potvrdio je Neven. “Mi ćemo biti prijatelji.”
“Prijatelji.” ponovila je Vilena tiho.
Mali prst
“Potrebno je da zagrljaj potraje dvadeset sekundi kako bi se počeo lučiti hormon ljubavi.” nasmiješila se.
Stajali su nasred sobe dok ih je bijeli pas znatiželjno promatrao. Njuškao je hodajući oko njih.
“Da brojimo?” upitao je također se smiješeći.
“Ne znam.” odgovorila je.
I kako često prvi put biva, nisu bili svjesni kad su se zagrlili. U početku je to bio nespretan pokušaj ruku koje se željno prepliću.
Nakon dvadeset sekundi – ili možda više – kad ih je obuzeo hormon hrabrosti (ili samo ljubavi), zagrljaj je postao snažniji, a lica im se približiše.
S izvjesnim nemirom, Neven podigne ruku.
Kao i prije osamnaest godina, podigao je ispruženi palac i kažiprst, savivši srednjak i prstenjak i ispruživši mali prst.
Volim te! Znak poznat među gluhima.
Nakon osamnaest godina, i Vilena podigne ruku. Nasloni ju na njegovu oblikujući isti znak.
“I ja tebe.” rekla je.
Komentiraj