Vedro da je nebo – svakog jutra ista
u meni je slika – đavla kako šeće,
obalom rijeke, ljepota gdje je čista,
u sunčevu da bljesku anđela sreće.
Zanesen stoji đavo dok mu se srce topi,
u virovima nježnosti tog glasnika neba.
S jezikom se svojim Anđeo tada stopi,
tumači mu snagu i ljubav koju treba.
Bistrina je riječi kao ova voda,
serafin će mali – i za tuđe ne mari,
jezik jer nam je znak i priznanje roda.
Nad četiri rijeke i dalje sviću zore,:
kao da ih vidim – korak im se žari,
drže se za ruke i hrvatski zbore…
Bilješka
Pjesma je napisana 13. 9. 2015., tj. tada sam udario završni pečat ili zadnju točku. Ideja se, međutim, rodila krajem srpnja, ali je bilo teško rečene suprotnosti spojiti u naoko nezamisliv sklad. Dakako da će čitatelj shvatiti da su đavo i anđeo simboli koji ne odražavaju biblijsko tumačenje već karakter ljudi.
Komentiraj