Stela je živjela u stanu koji su joj kupili roditelji. Bio je to svojevrstan poklon nakon što je završila fakultet. Roditelji su išli i korak dalje: opremili su stan svim potrebnim uređajima, označivši ih brajičnim i ostalim oznakama.
Fortuna je Steli bila naklonjena, pa je ubrzo dobila i posao. Stalan posao, valja naglasiti, osobi s invalidnošću znači dobitak na lutriji.
Da Stela bude sretna i sigurna u svome življenju, brinuli su, kako se vidi, njeni roditelji. Osim što su kupili stan i svu pripadajuću opremu, osjećali su potrebu biti stalni skrbnici, a što Steli nije smetalo. Osjećala je, naprotiv, veću sigurnost u sebe. Njen je život bio predvidiv: buđenje, odlazak na posao, povratak kući. Usputne kave s prijateljicama bile su same po sebi razumljive i odobrene od njene majke. A njena je majka imala oštro oko te je mogla u trenu donijeti prosudbu o opasnosti koja bi mogla zaprijetiti njenoj kćeri.
Stela je ustajala u šest sati izjutra i spremala se za posao. Nije namještala alarm. Svakog ju je jutra, pet minuta do šest, zvala mama želeći joj dobro jutro, pitajući ju kako je spavala, kad je legla i, konačno, rekavši joj da mora ustati. Nerijetko su imale i video poziv kada je mama birala odjeću koju će Stela obući. Jutarnja je interakcija, sve u svemu, bila dobar početak dnevne integracije.
Na poslu je Stela bila povučena ne sudjelujući u razgovoru s kolegama i ne pijući kavu s njima. Kolege se nisu pretjerano trudile da ju uvedu u radni ritam natopljen kofeinom i zaslađen sočnim tračem.
Za tri bi sata, dok je Stela marljivo radila ono što joj se kaže, nazvao njen otac. On je bio zadužen za tehnički dio njena života pitajući što treba u stanu učiniti, je li s vodoinstalacijama sve u redu čuje li se neobičan šum, uvijek zaključujući da to ona ionako ne može znati te da će doći sam provjeriti.
Slijedeći neki tajni ritual, mobitel bi joj opet zazvonio nakon tri sata. Ovaj bi ju put nazvao djed, a razgovor je bio mješavina majčinih i očevih pitanja. Potom bi slušalicu predao baki koja bi ju svaki put ispitivala je li našla nekog kolegu. Kolega je, u ovome smislu, razumijevao pojam dečka koji bi se Steli dopao. Bakino je pitanje bilo obojeno teškom naslagom hipotetske boje kojim je ona završavala razgovor.
Tako je izgledao Stelin svaki radni dan. Uzajamnih je poziva, ne valja u to sumnjati, bilo i navečer, a čiji su motivi bili raznovrsni. Sve je to imalo samo jedan cilj: biti na usluzi svojoj slijepoj kćeri i unuci, pazeći da se njen život ni na koji način ne promijeni.
Stela nije voljela grad u kojemu je živjela i radila. Koristila je svaki slobodan trenutak da ode kući. Članovi su obitelji uvijek imali slobodan auto kojim su dolazili po nju. Stela je bila uvjerena da se nikad neće moći naviknuti na gradsku buku i gužvu i kako se kod kuće najbolje može odmoriti. Njene su prijateljice, sjajeći zlobom kojom se mogu pohvaliti samo prijateljice, tvrdile kako je Stela po svome naličju i ponašanju prava bebica. Razumije se da su bile samo ljubomorne na čvrstu obiteljsku idilu u kojoj je Stela živjela.
U harmoniji svakodnevice što se prelijeva u ugodno počelo, nije bilo mjesta ni za kakva uzbuđenja. Što se u savršenstvu još ima tražiti? Zdrav će razum dati samo jedan odgovor: savršenstvo ne može biti savršenije.
Ne čudi stoga što je Stela majci odmah sve priznala. A priznala je da je Grozdan dobar dečko, dečko koji vidi; upoznala ga je sasvim slučajno, na jednoj kavi s prijateljicom i kako su se počeli dopisivati. I kako bi rado da se između njih nešto dogodi.
Književnost teško nalazi riječi kojima bi opisala majčine osjećaje što su se pjenušali snagom nedostatnom svim prirodnim silama.
Sve joj je bilo jasno: ta će nekrštena duša iskoristiti njenu kćer, a produkt će biti sramotan i potpuno neprihvatljiv. I kako se, zaboga, njena nadasve poslušna i odana kći dala tako zavesti. Ne, nije ona kriva, taj je mladić prisilio njenu kćer da tako govori pobijajući samu srž postojanja i postavljena pravila. Ne, to se nikako ne smije dogoditi. Ona ima previše godina i iskustva da bi se dala smesti riječima nekog mladića.
Dobiti broj telefona toga mladića – majka mu ni ime nije htjela izgovoriti – nije bilo teško. Otkad zna za sebe, Stela se svima povjeravala na jednak način. To je bilo ispravno ponašanje. Svi su je tapšali po leđima i glavi, usput odmahujući rukom na njene djetinje probleme.
Telefonski je razgovor bio kratak. Stelina je majka odlučno odbila svaku mogućnost da se Grozdan viđa s njenom kćeri. Upozorila ga je da će podnijeti prijavu protiv njega zbog uznemiravanja, dajući mu do znanja kako će stan biti stalno nadziran i kako će ona, Stela, ispričati sve što joj se događa. U razgovor se upleo i otac potkrijepivši ženine tvrdnje s nekoliko muških prijetnji.
Kako se Stela osjećala? Bila je zahvalna roditeljima što su je na vrijeme probudili iz časovita zanosa. Imaju pravo, mislila je ona, da bi me Grozdan samo iskoristio. Premda je zagazila u tridesete, Stela je znala kako ne zna sve što znaju njeni roditelji. Uistinu im je bila zahvalna, obećavši da će prijaviti svaki sličan incident.
Obiteljska je interakcija spriječila integraciju koja se inače smatra prihvatljivom, pače i poželjnom.
Stela je živjela u stanu koji su joj kupili roditelji. Bio je to svojevrstan poklon nakon što je završila fakultet. Želi li se i može li Stela otrgnuti od čvrstih obiteljskih spona i u interakciji s voljenom osobom, ostvariti novu integraciju?
Bilješka
Priča je napisana za natječaj kratke priče Hrvatske knjižnice za slijepe 2022. godine.
Neki su zlobnici koji me poznaju pomislili da opisujem znanu nam osobu. Božemiprosti!
Komentiraj