Kažu da je slijepima potrebno pismo.

Ono se pojavilo sasvim slučajno.

Slijepi postoje daleko duže negoli njihovo pismo. Živjeli su na društvenome rubu. I bili su sretni ne znajući za što bolje.

Pojavilo se pismo, tiho i nenadano. Devetnaesto je stoljeće bilo pravi procvat izuma potrebnih svekolikom čovječanstvu. Ne čudi stoga što se i rodio i jedan dječak u obitelji Braille.

Život se slijepih ljudi pretvorio u jednu točkastu mrežu. Postojala je goruća želja da se svi oni nađu između tih šest točkica što su obećavale dotad im nezamislivu budućnost.

Pojavilo se i razvijalo pismo. I dogodilo se ono što se dogodilo stoljećima prije kada se pojavilo prvo pismo, namijenjeno ljudima koji vide. S društvenoga se ruba sljepoća počela primicati prema civilizacijskome središtu dok ju je u stopu pratio pisani trag.

Što se dalje dogodilo svima je poznato: razvitak početnog pribora za pisanje; kasnije i prvi svesci ispisanih knjiga, a kao kruna svega – obrazovanje. I sve se to zbilo unutar malog bijelog pravokutnika ili upravo zbog njega.

Vele da slijepima točkice život znače. – Ne, ako toga oni sami nisu svjesni.

Najbolje je zrcalo duhovnoga napretka jedino i isključivo – pismo. Ako se ljudi koji vide ne žele sjećati vremena prije izuma pisma, onda je jasno da su njegov izum prihvatili kao počelo koje se nikad i ni za što ne dovodi u pitanje.

Od praskozorja napretka slijepih ljudi nije prošlo mnogo – ni dva stoljeća. Kao da pismo nije prihvaćeno onako kako su ga ostali prihvatili. Čovječanstvo – ljudi koji vide – ne promišlja o tome da mu pismo život znači. Zašto to moraju slijepi ljudi? Naglašava se i o tome glasno govori samo ono u što nismo sigurni; o važnosti se pisma ne bi smjelo raspravljati, već bi se ona trebala razumijevati.

Kažu da tehnologija uzima pismo. – Nije istina!

Nitko ne smije optuživati tehnologiju što se razvija. Da se ona nije pojavila i razvijala, opći bi stupanj života bio drukčiji. Pojavila se tako i grana tehnologije koja nudi rješenja za slijepe ljude. Kao što je tehnologiji i svojstveno, ta su rješenja lakša; ona zaobilaze postizanje vještine pisanja i čitanja; čak se te vještine smatraju zastarjele i u današnje vrijeme nepotrebne. Ne otima tehnologija slijepima pismo; čine to oni sami sebi polakomivši se za lagodnim načinom učenja. To je tehnološki preinačena i dotjerana usmena predaja.

Brajica je skupa. – O da!

Sva su tehnološka (i ostala) rješenja za osobe s teškoćama skupa. Ipak se i među njima može prepoznati obrazac ponude i potražnje, što određuje konačnu cijenu. Jednostavnija se rješenja više traže, pa su samim tim i jeftinija. Izdavaštvo je na brajici daleko skuplje od tzv. zvučnog, odnosno računalnog izdavaštva. Polazeći od toga, sva su tehnološka rješenja, a koja za svoj rad u sebi objedinjuju Brajevo pismo, također skupa. Olovka i papir najjeftinija su i svima dostupna sredstva. Slijepi nemaju svoju olovku i papir jer su ih (tablicu za pisanje i šilo) bacili u bunar zaborava. S druge pak strane, ako se stroj za pisanje može smatrati “olovkom” onda je ona i dalje preskupa. Imati pisač crnoga tiska, odavno već nije stvar prestiža. Kada će se to dogoditi među slijepima? Kada će brajični pisač – to jest, kada će sva pomagala – biti jeftinija? Ako se to ne dogodi, brajica će izumrijeti. Brajica – pismo uopće – nikad ne smije biti luksuz!

Može li se (i smije) mijenjati pismo? – Ako je baš nužno.

Sustav je brajice jednostavan, ali je to lako reći kad je on otprije osmišljen. Tvorene su kombinacije koje zadovoljavaju glasove i slova pojedinog jezika. Sve je daljnje izmjene lako vršiti. Zbrajanje i oduzimanje točkica čiji će konačan zbroj činiti neki znak biva gotovo uzbudljivo, kao neka igra. Valja svakomu pripaziti da ga igra ne zanese, već da se drži stručnosti na temelju koje si je dao pravo (ili su mu ga drugi dali) da pismo mijenja. Te izmjene moraju biti što rjeđe jer se njihova učestalost zaista može tumačiti kao dječjom igrom, dok u brajevoznanaca može stvoriti negodovanje.

Brajica – službeno pismo slijepih. – Naravno da jest.

U naravi je čovjeka da sve svoje odnose mora urediti i pisanim tragom. U gotovo se svim politikama nalazi pisani trag koji je jezik i koje je pismo službeno priznato. Brajica je pismo, kao što je gluhima skup znakova jezik. U oba je slučaja poželjno da o tome postoji odrednica u politici pojedine zemlje; idealno bi bilo da se to nalazi u politikama cijeloga svijeta. S obzirom na to što se sve u političke instrumente pokušava utkati,, ovo bi bio nezamjetan gest.

Brajica je obilježje sljepoće. – Nije; sljepoća sama sebe obilježava.

Današnje je vrijeme obilježeno raznovrsnim pravima na koja se svatko – u ime demokracije – može pozivati. Na pučini se, često valovitoj zbog silnih prava, može uočiti i pravo roditelja da odbije pismo namijenjeno njegovu djetetu. Jasno je da roditelj to čini u najboljoj namjeri govoreći kako će brajicom njegovo dijete biti drukčije od drugih, da će biti trajno obilježeno. Poneseni ljubavlju, u koju ne treba sumnjati, roditelji dožive sljepoću svoga duha. Njihova su djeca, kao slijepi uopće, obilježeni sljepoćom kao vrstom tjelesnog nedostatka, odnosno nesposobnošću očiju da vide. Nemojmo se zavaravati misleći kako se teškoće ne vide. One se, međutim, mogu učiniti manjima, ali ako se pokušaju negirati, tek tada postaju još vidljivijima; naprosto vrište i bodu oči društva. Brajica je pismo namijenjeno slijepima. Poznavanjem pisma svi će slijepi biti manje uočljivi. Društvo ne može procijeniti što osobe s teškoćama mogu postići. Ono je prožeto notom sažaljenja koju ima prema svima koji su drukčiji od njega. Zašto? Zato što je, na svu sreću,  osoba s teškoćama manje nego ostalih, uvjetno rečeno, zdravih, ljudi. I upravo zbog tog nepoznavanja, društvu je svejedno znaju li slijepi svoje pismo ili ne.

Što je savršeno? – Kombiniranje!

Da bi osoba s teškoćama bila priznata u kojemu području, ona ga mora dvostruko bolje poznavati od drugih, samo da bi joj rekli kako je u njemu dobra. Možda je ovo vrijeme najzahtjevnije, kada se stalno nešto novo razvija. Slijepi ljudi moraju upoznati i vladati korjenima svoje pismenosti te onda prihvaćati i usvajati tehnološka rješenja. Jest, digitalno je doba i to je izvrsno! Treba od svega uzeti sve ono što nam u određenom trenutku može poslužiti; treba kombinirati.

Bilješka

Ovaj sam tekst napisao prije sedam godina za natječaj Europskog saveza slijepih. Svake godine EBU organizira neki natječaj stvaranja koji treba biti inspiriran Louisom Brailleom i njegovim pismom. Tako sam tada i ja bio inspiriran. Sjećam se da su se tekstovi slali Hrvatskom savezu slijepih, a on ih je prosljeđivao dalje. 😉