Riječ kolega svima je znana i svi ju zdušno koriste. A i kako samo stručno
i zvučno zvuči, zar ne? Priznat ću da mnogo toga ne znam, pa tako i ova
latinska riječ u meni pobuđuje trnce nelagode. Na stranici Novog libera tako
o riječi kolega piše:
1. Drug po učenju, onaj koji s kim ide u školu, na fakultet, koji radi posao
iste struke.
2. Riječ kojom se (međusobno) oslovljava u nekim zanimanjima.
3. U akademskim krugovima obraćanje starijeg mlađemu, ali ne i obratno,
primjerice, profesor se obraća studentu.
Piše još ponešto o toj riječi, ali to je manje važno. Važnije jest da svi
znamo čemu ta riječ služi.
Kad sam bio dječarac, mnogi su me u selu pitali imam li u toj “svojoj školi” kolegu s kojim se družim. Pa kako oni to misle, govorio sam sebi, naravno
da imam kolegu. Ponekad su me pitali imam li kolegicu koja mi je draga.
Nisam bio siguran što zapravo hoće reći, ali mi je to pitanje uvijek tjeralo
crvenilo u obraze i izazivalo neku toplinu.
No, kako je Petar Pan izmišljen lik, tako sam i ja jednog dana shvatio da
sam odrastao. Divne li spoznaje! Ali spoznao sam da me ona kruta latinska
riječ kolega i dalje prati. Mimo svakog očekivanja, otkrih da se i slijepi
međusobno oslovljavaju s “kolega”.
“Čekam kolegu”, odgovorit će slijep čovjek čekajući na tramvajskoj stanici
onomu tko mu priđe i ponudi pomoć. “Kolega će kavu, a ja pivo” reći će netko
konobaru u kojemu kafiću. Kolega je na sve strane, mada su to već poodrasli
ljudi koji ne studiraju niti rade zajedno.
Često se dogodi da me tko potapša u gradskom prijevozu te kaže: “Tu je
jedan vaš…” Ne moram ni slušati do kraja, jer već znam koju će riječ
upotrijebiti. A onda se nadoveže: “Želite li stati ili sjesti pored njega?”
A u mome selu, kad me vide, bakice uzdišu: “Valjda ćeš naći kolegicu da se
oženiš!” Da im ne slamam srca neuka, kažem da je to već u sudbini mojoj
zapisano. Ta kako bih ja bez – kolegice?
U nekim trenucima lucidnosti upitam se kako smo svi mi postali kolege. Što
je bilo presudno za tako “prisan” odnos? Je li to naša sljepovidnost ili
štap i pas vodič? Društvo vjeruje u mit da se mi
savršeno slažemo. Začudilo bi se to isto društvo da vidi kako se kolege
itekako znaju počupati, štap slomiti i oči iskopati ako treba.
Po svoj se prilici ljudi u invalidskim kolicima također smatraju kolegama;
zapravo, svaka grupa invalidnosti jest jedna posebna kolegijalna grana.
Značenje bi riječi kolega trebalo dopuniti te napisati: drug koji dijeli s
kim isti tjelesni ili duševni nedostatak.
Ali mene zapravo nešto drugo izjeda. Gluh sam. Zaboga, ja sam podvojeni
kolega. Gluhima smeta moja sljepoća, a slijepima gluhoća. Gotovo da se
osjećam kao šegrt koji nikako ne može položiti majstorski ispit da bi ušao u
ceh.
Želim ipak vjerovati da ću imati prijatelja, da ću sretati ljude smatrajući
ih poznanicima; želim vjerovati da će i oni mene doživjeti jednom od
navedenih riječi, da neće sve ostati na – kolegi. Neka ta riječ, koja se
tvori od riječi collega okuplja drugove po učenju i struci i profesore
sa studentima.
Bilješka
Prije nekoliko godina objavio sam ovaj tekst u časopisu Mladost koji izdaje Hrvatska knjižnica za slijepe. Misterij s kolegom još nisam odgonetnuo.
Komentiraj