Kolega moj svagdašnji

Prsten riječi

by

in
Muškarac i žena sjede jedan nasuprot drugome za stolom u uredu. Oboje su u invalidskim kolicima. Na stolu se nalazi lampa, čaša s olovkama i nekoliko papira. Na zidu iza njih velikim slovima piše "KOLEGA".

Riječ kolega svima je znana i svi ju zdušno koriste. A i kako samo stručno

i zvučno zvuči, zar ne? Priznat ću da mnogo toga ne znam, pa tako i ova

latinska riječ u meni pobuđuje trnce nelagode. Na stranici Novog libera tako

o riječi kolega piše:

1. Drug po učenju, onaj koji s kim ide u školu, na fakultet, koji radi posao

iste struke.

2. Riječ kojom se (međusobno) oslovljava u nekim zanimanjima.

3. U akademskim krugovima obraćanje starijeg mlađemu, ali ne i obratno,

primjerice, profesor se obraća studentu.

   Piše još ponešto o toj riječi, ali to je manje važno. Važnije jest da svi

znamo čemu ta riječ služi.

   Kad sam bio dječarac, mnogi su me u selu pitali imam li u toj “svojoj školi” kolegu s kojim se družim. Pa kako oni to misle, govorio sam sebi, naravno

da imam kolegu. Ponekad su me pitali imam li kolegicu koja mi je draga.

Nisam bio siguran što zapravo hoće reći, ali mi je to pitanje uvijek tjeralo

crvenilo u obraze i izazivalo neku toplinu.

   No, kako je Petar Pan izmišljen lik, tako sam i ja jednog dana shvatio da

sam odrastao. Divne li spoznaje! Ali spoznao sam da me ona kruta latinska

riječ kolega i dalje prati. Mimo svakog očekivanja, otkrih da se i slijepi

međusobno oslovljavaju s “kolega”.

   “Čekam kolegu”, odgovorit će slijep čovjek čekajući na tramvajskoj stanici

onomu tko mu priđe i ponudi pomoć. “Kolega će kavu, a ja pivo” reći će netko

konobaru u kojemu kafiću. Kolega je na sve strane, mada su to već poodrasli

ljudi koji ne studiraju niti rade zajedno.

   Često se dogodi da me tko potapša u gradskom prijevozu te kaže: “Tu je

jedan vaš…” Ne moram ni slušati do kraja, jer već znam koju će riječ

upotrijebiti. A onda se nadoveže: “Želite li stati ili sjesti pored njega?”

   A u mome selu, kad me vide, bakice uzdišu: “Valjda ćeš naći kolegicu da se

oženiš!” Da im ne slamam srca neuka, kažem da je to već u sudbini mojoj

zapisano. Ta kako bih ja bez – kolegice?

   U nekim trenucima lucidnosti upitam se kako smo svi mi postali kolege. Što

je bilo presudno za tako “prisan” odnos? Je li to naša sljepovidnost ili

štap i pas vodič? Društvo vjeruje u mit da se mi

savršeno slažemo. Začudilo bi se to isto društvo da vidi kako se kolege

itekako znaju počupati, štap slomiti i oči iskopati ako treba.

   Po svoj se prilici ljudi u invalidskim kolicima također smatraju kolegama;

zapravo, svaka grupa invalidnosti jest jedna posebna kolegijalna grana.

Značenje bi riječi kolega trebalo dopuniti te napisati: drug koji dijeli s

kim isti tjelesni ili duševni nedostatak.

   Ali mene zapravo nešto drugo izjeda. Gluh sam. Zaboga, ja sam podvojeni

kolega. Gluhima smeta moja sljepoća, a slijepima gluhoća. Gotovo da se

osjećam kao šegrt koji nikako ne može položiti majstorski ispit da bi ušao u

ceh.

   Želim ipak vjerovati da ću imati prijatelja, da ću sretati ljude smatrajući

ih poznanicima; želim vjerovati da će i oni mene doživjeti jednom od

navedenih riječi, da neće sve ostati na – kolegi. Neka ta riječ, koja se

tvori od riječi collega okuplja drugove po učenju i struci i profesore

sa studentima.

Bilješka

Prije nekoliko godina objavio sam ovaj tekst u časopisu Mladost koji izdaje Hrvatska knjižnica za slijepe. Misterij s kolegom još nisam odgonetnuo.


Komentari

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *