Prolog
Tekst je napisan 2015. godine i možda tema neće svakome biti ugodna. Poticaj za pisanje bila je emisija Nedjeljom u 2, 8. veljače kada je gost bio Hrvoje Belamarić.
Emisija je bila “neobična”, ali je više ne mogu naći. Moj je tekst motiviran jednim njenim dijelom.
Novinar Belamarić u nedavnoj je televizijskoj emisiji spomenuo zanimljiv detalj.
Nizozemska svojim državljanima koji su s greškom plaća prostitutke. I to tri puta tjedno.
Pa gdje ja živim?
Da sam Nizozemac, rekao bih kako je lijepo biti slijep, odnosno osoba s posebnim potrebama.
Okamenio sam se od same pomisli na takav raj na zemlji.
Ima li išta ljepše nego dobar i k tome besplatan seks?
No, kako neću postati Nizozemac, učinih ono što mogu.
Upitao sam svemoćni Google koliko kuna trebam odvojiti za jedanput tjedno.
Znam da se seks može kupiti na ulici. Ali gdje ću – ovako slijep – bauljati po gradu mašući štapom (aluminijskim i onim svojim).
Sjetih se zgode iz sedamdesetih kad je tetu poznate mi osobe zaskočio jedan na Trgu republike i tiho rekao: “Milostiva, ja tak rad’ – je li!” “Prostak jedan, bum ti zvala miliciju”, kazuje priča da je ona viknula na nj. U starosti se, međutim, nastavlja priča, čeznutljivo prisjetila i rekla: “da mi ga je barem sad najti”.
Ali sedamdesete su daleko, a ja svjestan besmislene izreke da slijepi mogu sve, tipkam po tipkovnici računala.
I dragi mi Google – Bog budi s njim – ulijeva nadu.
Nalazim stranicu koja ima baš ono što me zanima.
Tražim. Tražim. Mimo mene prolijeću slike mladih dama. One se više ne zovu prostitutke; kako samo prost taj je izraz. One su jednostavno djevojke.
Buljim svojim praznim očima proklinjući nesmotrenost talijanskih doktora što su bili tako stručni.
Srce mi poskoči kad pronađoh opis. Lijepa, medena, velikih grudi, smeđokosa, zelenih očiju, voli u troje…
Nisam baš siguran u boje, ali ovo zadnje razumijem. Kao prokušani kupac na Dolcu, znam da mora biti još.
I ima. Slika i slika. A onda opet opis.
Plavokosa, malih grudi, plavih očiju, voli oralno, kodno ime Katarina.
Divota! Već osjećam valove pohote. Pitam se je li i gost televizijske emisije isto radio što radim ja sada.
Idem dalje. Mora biti. Kad kupujem, imam pravo na izbor; mislim da je i to pravo potrošača, zar ne?
Trenutak ushita došao je tako naglo da ga skoro nisam ni primijetio.
Ja sam Maja. Volim sve načine. Prošli sam tjedan bila s jednim gospodinom. Legli smo na krevet. Htio je da mu zubima skinem gaćice. Bilo je uzbudljivo. Njegov mi je bimbać udario o zube… Poslije smo svašta još radili. Ako nisi homić, javi mi se.
O Majo! Kako li si samo razbuktala čežnju jednog invalida. I Nizozemci bi ti platili mada imaju besplatno.
Ruke mi dršću dok otvaram njezin profil na toj internetskoj stranici.
Upišite svoje korisničko ime ili se registrirajte.
Što sada? Zatečeno sam gledao tu poruku.
Registrirat ću se. Pa Hrvoje reče da osobama s invaliditetom treba pružiti šansu.
Nakon toga, pisao sam Maji pitajući ju kako bismo uspostavili kontakt. Pisao sam poruku na broj telefona koji je bio prikazan pored njena imena.
Naravno, nisam se izbrbljao i rekao da imam pogrešku: da sam slijep, osoba s posebnim potrebama, tj. osoba s oštećenjem vida.
Protekli su dani dugi februarski, a Maja mi se nije javila. Strahovit je to udarac koji može poljuljati. Došlo mi je da se isplačem na ramenu onog novinara u kolicima, ali ga ne poznajem; došlo mi je da dadem otkaz te oderem svoje najbliže i one koji mi nisu tako blizu te da odletim u Holandiju.
Da sam izdajica svojih istokobnika, shvatio sam jedne večeri sjetivši se da najveće razumijevanje vlada u nekoj grupi.
Kad već nisam Nizozemac, kad sam već slijep, onda je red i pravica da ljubav tražim na hrvatskoj slijepoj pozornici.
Hrvatske su slijepe djevojke nadasve pametne, a potom i privlačne.
Neke uživaju u čarima svojih ljubavi, tjelesnih i duhovnih, posve besplatno, s nekim slijepim momkom koji ih je začarao.
Neke su i same, tvrdeći da im ne polazi za rukom da se zaljube u onog pravog.
Ima i onih koje su same jer im je čežnja za njim uskraćena. Kako bi održale svoj psihički mir, posvetile su se svetoj majci Crkvi; ozbiljne imaju namjere biti časne sestre, a poneke čak i osjećaju drhtaj radosti od komunikacije sa Svevišnjim te čak misle da iz njih izvire sam Duh sveti.
Koliko bismo samo mogli biti sretniji, ona i ja, bez tako suženih vidika da prosipljemo svoju sljepoću besplatno…
Kako je onaj nesretnik mogao učiniti takvu nesmotrenost i reći da je negdje drukčije.
Jadni su se invalidi hrvatski navikli da venu poput prešanih katarinčica. A sad su čuli da negdje tamo daleko, preko sedam mora i sedam gora, njihovi vršnjaci po hendikepu uranjaju u rasklopiva bedra.
Triput tjedno.
Besplatno.
Epilog
Članak koji pobliže govori o emisiji Nedjeljom u 2, 8. veljače 2015., možete pročitati na ovoj poveznici
Komentiraj