U zlaćanoj se travi njena nježnost krije,
dok glavicu diže sunce da ju zgrije.
Opaja se nebom. Ptičjim hrani pjevom –
slavuji dok ju slave, čezne ona za ševom…
Smežurana oku, ta mahunica sjetna
sjemenjem zrije, da velikim lukom
prosiplje život drhtava i sretna –
ako ju netko obuhvati rukom…
Gospođice neke često za njom sežu,
kitice kad cvjetne traže pored staze;
za vrtlara njena nekad se i vežu…
Poslije doba svih, zima hladna krene;
oči joj gutaju baš sve što spaze:
i mahunicu malu što svija se – i vene…
Zagreb, 6. 11. 2014.
Komentiraj