U prosincu sam vidio natječaj za ljubavno pismo koji je raspisala knjižnica u Sesvetama. Rekao sam to svojim prijateljicama i nagovorio ih da pišemo.
Prvo su se malo nećkale, a onda ih je nešto zapalilo; možda moja aureola relativizma. Smrt kritici, sloboda književnosti, premda nije moj poklič jer se onda književnost počinje urušavati, ali valja svakome uzeti pero u ruke i pokušati nešto napisati.
I mi smo napisali pisma, poslali ih i čekali rezultat.
Bilo je zanimljivo razmjenjivati rukopise, njegove ispravke i konačno, završna pisma. Onaj je prepoznatljiv zvuk WhatSApp poruka bio naprosto zarazan i pozivao na nova čitanja. Morali smo si jednom reći da je dosta. Svaka je verzija bivala bolja od one prve, ali negdje treba stati.
Odlučio sam objaviti naš zajednički, a opet pojedinačni rad na ovoj stranici. Riječi jesu prsten, zar ne?
Samo Adriana i ja imamo hrabrosti reći tko smo, a njih dvije žele ostati pod plaštem nevidljivosti.
Sigurno vas zanima jesmo li prošli? Nismo. Ali ne piše lijep nego uporan.
Komentiraj