Ne sjećam se najbolje kako sam počeo gubiti sluh, ali se jasno sjećam prvih slušnih aparata. Bilo je to nešto plastično i veliko što se stavilo na uho, a neka mi je cijev išla u uho. Sjećam se da sam bio sretan jer se vratio dotada prigušen zvuk. Mislim da sam instinktivno kao dijete shvatio da je sve dobro što mi može pomoći.
Da slušna pomagala nisu savršena i da moj sluh nije onakav kakav je u drugih, shvatio sam vrlo brzo. Bivala je nerazumljivost govorenja te razni pokušaji govornika da tu razumljivost “popravi”. A popravljali su ju – onako, čisto nagonski – vikom. U takvoj se vrsti razgovora svi podjednako osjećaju zakinuto, da ne kažem frustrirano. Oni koji ne čuju trude se čuti, a oni koji viču, brže gube strpljenje od ovih kojih ih pokušavaju čuti. Razumljivo je to jer se, u konačnici, u Rajskome vrtu nađoše dva ljudska bića – po biblijskim napisima – sama i zdrava.
Ni ja nisam bio pošteđen tog “aparatnog” puta: pokušavali su mi govoriti, ja sam ih čuo, a činio ili odgovarao nešto sasvim deseto. A govornici su reagirali na razne načine: moji su najbliži očajavali i kleli, a ostatak je svijeta nastojao zadržati civilizacijsku tekovinu – pristojnost.
Svakih se nekoliko godina tako zbivalo da sam milošću ratne i poratne nam države, imao pravo dobiti nova slušna pomagala. Bio je to važan i svečan trenutak, kao uostalom i svugdje u svijetu osoba s invalidnošću. Pravu sam, međutim, puninu toga trenutka uvidio tek kad sam prebrodio pubertet. Gluhi i nagluhi moji istokobnici znaju najbolje o čemu govorim.
Napredak je ljudski nenadmašan. U svijetu u kojemu se može kupiti baš sve – od ljudi do tehnologije – živi i grana slušne industrije. Neupućeni teško mogu povjerovati što se sve može nabaviti za izvjesnu količinu gotova novca za skoro sve dijagnoze gubitka sluha.
Nakon medicinske dijagnoze, procjenjuje se Bogom dan (ili ostavljen) sluh, nakon čega se bira slušni pomoćnik. Kako sam već rekao, osjetljiv je to trenutak, osjetljiviji i od onoga kad majka pita svoju kćer “Je li on baš onaj pravi za tebe?”.
Slušnih je aparata bilo manje nego danas. Bili su izrađeni po principu analogne tehnologije. Svi jamačno imate televizore i znate što znači kad je on bio analogan, a sada je digitalan. Dakle, bili su to stari analogni aparati. Bjehu oni i poveliki i – kunu se danas proizvođači – nagrđivali su estetiku lica svoga vlasnika.
Tehničari u tim i tim trgovinama imali su odvijače kojima su namještali jačinu zvuka. Nakon što bi oni to stručno obavili ručno, na nama je bilo da se naviknemo u nekoliko dana na novu blagodat koja nam je visjela s ušiju i bivala utaknuta u slušne kanale.
Ovo je stoljeće uvelo pomutnju u naše živote. Preko noći je sve analogno postalo smeće, a zamijenilo ga je sve digitalno, a što je bilo dobro. Digitalizacija ne preza ni pred čim pa danas imamo i digitalnu valutu (neka nam je Bog na pomoć). Dobru analognu telku po kojoj još “sipi snijeg” još možda ima teta Jalža u Konjščini što s jednom nogom u grobu, ne može razlučiti zašto njoj ne bi bio dobar “taj analni kaj ga ima”.
Počeo sam sretati ljude koji su tvrdili da imaju digitalne aparate. Mahom su svi govorili kako su morali nadoplatiti za “te jače i bolje” po tisuću, dvije il’ tri. Razgovarali smo. Činilo mi se da me lošije čuju nego prije kad su imali svoje stare aparate. Kad sam im to spomenuo, rekoše da se moraju naviknuti na novi zvuk. Slušao sam ih zgroženo. Vrtjele su mi se brojke od tisuću, dvije do tri. Mislim da sam tada zaključio kako se moram bogato oženiti. Ali za ozbiljno nisam vjerovao da će se to nešto digitalno naći na mojim ušima.
Pravo je na slušno pomagalo ostalo u visini iste cijene koja je prije vrijedila. A za tu cijenu, čini se, nitko ne može dobiti onaj aparat koji mu odgovara. Svi moraju nadoplatiti žele li dobro čuti. Svaki se užitak plaća, pa tako i ovaj užitak treba platiti barem duplo više. Jest, zarada se svima mili i to je sasvim u redu. Već po ustaljenom pravilu, u Hrvata se teško plaćaju potrebe i užitci, dok se drugi kunu da u ostatku Unije sustav plaća nove cijene tih novih, digitalnih ušiju.
Sve me se to nije ticalo i ja se prepustih daljnjoj životnoj rutini. Stoga i ne čudi da onako naivan i mlad, nisam ni prepoznati znao da mi sluh pada. I tada sam ih stavio na uši.
Bili su maleni, manji od mojih. Bili su digitalni. Bili su tihi. Užasnuo sam se. “To su najjeftiniji”, rekoše mi. “Ima i boljih, jačih, skupljih”. Potreba je osjećaj nedostatka koju treba zadovoljiti, kaže ekonomija, za tisuću, dvije, tri, a može i više. Za jedno uho, da ne bude zabune.
Odbio sam platiti ponuđeni mi slušni doživljaj. Želio sam nastaviti živjeti jeftinije, analogno i dobro. Nakon natezanja, našao se neki analogni model, u nekom tamo skladištu, rekoše mi. Dali su mi čak i odvijač da sam namještam frekvencijske mu mogućnosti koje su jako male. Jest, jest! I zavjetovao sam se da ću nositi analogne aparate sve dok ih bude, a bit će ih, uvjeravao sam se, uvijek u nekom prašnjavom kutu nekog skladišta.
Moj se analogni zavjet počeo ljuljati pet godina kasnije, sve dok nije pao. Dobio sam digitalne aparate. Dobio, a ne kupio. Sve po pravilu, nakon nove procjene sluha.
Nosim ih neko vrijeme. Šesnaest mi se “Starčevića” klati na ušima. Navikavam se na taj teret, baš kako su mi nekad govorili, tada digitalizirani gluhi ljudi. Zvuk je u digitalnih, kunu se proizvođači, prirodniji. Ne znam; ne sjećam se prirodnog zvukovlja. Neobičan svakako jest. Tražim riječ kojom bih to najbolje opisao. Ne nalazim još pravu.
I moja se djevojka Sara navikava. Na digitalne aparate, naime. Ona je svoju potrebu (ili užitak) platila sama. Možda bih se trebao osjećati kao socijalni parazit, ali znam da je novčana sreća rijetka i da ću i ja jednom svojim plastičnim pravokutnikom platiti svoj sluh. A dok se to ne dogodi, uživam u ljubavi, digitalno nijansiranoj.
Bilješka
Napisan tekst 2019. godine, ali zapravo naručen na zadanu temu gluhoće.
Komentiraj