Kako čudne su te ptice; kraljevi neba
Vlasnici beskrajnih visina.
Da mogu biti s njima, daleko
od ovog života što juri sve brže,
želio bih biti s njima u zraku
jer očaravajuća je tišina.
Pogled im kruži nad svijetom
Promatraju ljude. Što misle?
Možda, vladarskim dostojanstvom
preziru nas,
čude li se što mi crvi
glumimo Boga.
I ja bih htio biti s njima,
da pustim maštu nek vodilja mi bude.
Na zemlji to ne mogu
jer čudak sam za sve ljude.
Osjećaje nekad, u pjesmi krijem,
reci to ljudima:
ironičan smiješak nagrada će biti
i riječi da to ne smijem.
Ali te ptice u roba se stvore
kad ljudi ih na zemlju obore.
Padnu u zamku vlastitih krila;
Izruguju im se ljudi, mukom njihovom
utažuju svoju nemoć.
I meni nekad, odrezana bila su krila
srce pucalo je kao staklo,
ali uvijek me nešto trglo,
uvijek srce našlo je snage
iznad svih, ono se maklo.
U visine i bez tih čarobnjaka
svojim krilima poletjeti mogu.
Ljudi pokušavat će naći zamku
da s njom me skinu;
Nekad dovoljno je da prijatelj mi
lažan bude, da glumi istinu.
Zagreb, 26. 2. 2003.
Komentiraj