Premijer Republike Hrvatske bio je jedan debeo krmak s očicama koje su isijavale zadovoljstvom. Sjedio je taj krmak za radnim stolom muku mučeći dok je čitao elektroničku poštu. Njuškom je gurkao miš po podlozi čitajući. No, to je bio vrlo težak posao, jer je Premijer bio kratkovidan, pa je morao položiti njušku na ekran, a pri svakom prislanjanju, na ekranu su ostajali dugi tragovi sline dodatno smanjujući vidljivost.
Upravo je Premijer čitao poruku koju mu je poslao slovenski premijer, magarac. Hrvatski se premijer naprezao i naprezao da što bolje vidi što piše. A kad je pročitao poruku, zavalio se u svoj naslonjač razmišljajući što pojedine riječi znače i je li dobro shvatio poantu. Premijer je imao grdnih okapanja sa svojim kolegama jer su svi tvrdili da uvijek sve krivo izvuče iz konteksta. A on je želio izvlačiti kao i njegove kolege, po standardima koje je nametnula Europska unija. A naš se Premijer zakleo u izbornoj kampanji da će sve hrvatske stanovnike uvesti u Uniju. Narod ga je poslušao.
A prošlo je godinu dana od vladavine Premijera krmka, a nije bilo pomaka. Njegovi su se kilogrami množili, a Hrvatska nije započela pregovore kad je bilo planirano. Razlog je bio što u Haaški zoološki vrt nije pristigao poseban primjerak dvorepog nosoroga. Ni jedna se zemlja nije mogla pohvaliti takvom vrstom životinje, pa je Unija svakako tu životinju htjela imati kao svoj dragulj u kruni. Premijer se dobro sjećao zadnjeg sastanka s glavnom veterinarkom toga zoološkog vrta. Strese se on uvijek na pomisao kako je blizu bio skončanju jer je veterinarka prislonila oštricu svoga noža na njegov vrat prijeteći mu ne dovede li joj dvorepog nosoroga. Njegovo je osiguranje oklijevalo, ali ga nije obranilo jer je i njih morio isti strah. Tada joj je Premijer obećao da će se potruditi, te se zakleo svojim ručkom da dvorepi nosorog ne boravi u Hrvatskoj i da je van dosega hrvatskih nadležnih tijela.
I sada, dok je Premijer razmišljao o poruci slovenskoga premijera, sjeti se svoga obećanja i svoje zakletve. Slovenski mu je premijer javljao da će tek 26. travnja biti riječi o mogućem početku pregovora, bez obzira na dvorepog nosoroga. Ali, pisalo je u poruci, Hrvatska će morati iznijeti svoje viđenje o hvatanju dvorepa nosoroga.
Uvjerivši sam sebe da je razumio poruku, Premijer ugasi računalo uhvativši njuškom miš i kliknuvši na naredbu restart jer je uvijek, kad bi ponovo sjeo u svoj naslonjač, računalo bilo spremno za rad. Zadovoljno zaroktavši, Premijer se podiže i s mukom zaputi u zahod. Kad se vratio radnom stolu računalo je, na njegovo zadovoljstvo, opet bilo upaljeno, a telefon je zvonio.
Podigao je slušalicu i slušao. Tajnica, jedna smežurana koza, govorila mu je da ministrica vanjskih poslova želi razgovarati s njim. Premijer joj dade odobrenje.
Čulo se kucanje na vratima i u sobu uđe ministrica, na pol očerupana kvočka. Što je bila takva, nije ju uopće uzbuđivalo. S ushitom je svima govorila kako su ju zamalo zaposlenici u osiguranju sjedišta Unije spohali, prije nego li je došao glavni tajnik, olinjao jarac i zapovijedio im da ju puste. “Znate”, govorila je ministrica, “obećali su mu da će me spohati u posebnoj tavi, izrađenoj po posebnim europskim kriterijima. Bila bih, znate, počašćena!”
I sad je ministrica vanjskih poslova i europskih integracija (ovu je dužnost dobila nakon nesuđena pohanja) sjela sučelice premijeru. On baš pomisli kako bi bila dobar zalogaj za pročišćenje probavnog sustava, ali se sjeti da je ona tražila da razgovaraju. Stoga glasno zarokće jer je smatrao da tako mala bića slabije čuju.
- Što si, dušice, htjela?
- Pa, – započe na pol očerupana kokoš – malo sam pratila što se vani događa.
- I što? – upita ju krmak sad već osjećajući glad.
Nije jeo pola sata, a to je bilo protivno europskim kriterijima. S zavišću je naš premijer gledao europske krmke kako stalno jedu, zaustavljajući se tek da povrate upravo pojedeno. - U našem bi interesu bilo da uskladimo još jedan zakon s europskim zakonodavstvom. To bi na, znate, povećalo šanse – dovrši ministrica svoje izlaganje.
- A znaš budalo! – rokne Premijer – da nam ništa ne pomaže osim da im predam nosoroga. Ali, ja im ga ne dam! Je li to jasno?!
- Da, svakako – prokvoca ministrica dok joj se kljun trzao od straha – samo sam mislila… Ali ako vi nećete… Mislim, dobro…
Tada Premijer ublaži crte svoje njuške, te joj blago reče: - Reci, što da uskladimo?
- Ništa teško – radosno će ministrica – samo uskladite zakon koji govori o slobodnoj trgovini droga. Znate, Unija na tome mnogo zarađuje. Čitala sam to u godišnjem izvješću koje će oni razmatrati.
- Hm, hm, – zamišljeno zarokće Premijer – baš sam jučer ubrizgao dobru dozu kokaina.
Pri tom pokaže na rupicu koja mu se vidjela na nosu. - i dvorepi nosorog voli drogu – nadoda.
- No, – nastavi glasnije – idite ministrici pravosuđa, predsjedniku sabora i uskladite taj zakon. Mi moramo poštovati sve odluke Europske unije jer mi narod vodimo k svjetloj budućnosti, a nikako ne u izolaciju.
Zadihao se Premijer, a suze mu potekoše. Na pol očerupana kokoš ga je u potpunosti razumjela. Bez riječi je napustila njegov ured.
A Hrvatska je bila bogatija za još jednu normu Europske unije!
Bilješka
Ova je priča napisana 2006. godine. Bila su to vremena, bili su to ljudi! Kakvi? Na to mora svatko naći svoj odgovor.
Komentiraj