Pale su joj grane
i poružnile dan.
Opijala mi ta ruža
jutra je i san…
Pale su joj grane,
ne mirim se s tim.
Je li to usud
il ruku čijih čin?
Hodam pored granja,
zamaglio me tren –
jer želio sam da ruža
u njenu stane sjen…
Bilješka
Bila je na jednome mjestu ruža, visoka ruža kraj koje su, ili s kojom su, nastajale neke daleke misli. Lirski se subjekt stapao sa mnom, a ruža je, barem u mislima, stajala uza me. Posebice je to bilo opipljivo u mjesecu one boli koju može stvoriti samo čežnja pomiješana s mirisom lipa.
Zagreb, 16. 10. 2016.
Komentiraj