Sjedili smo u kafiću i pili kavu. Ljudi su se tiskali oko nas. Ipak smo se uspjeli sporazumjeti u toj zbrci različitih glasova. Dogovorili smo se da ćemo nakon kave kupiti kolače. Oboje volimo kolače. Posebno smo slabi na voćne. Malina je, međutim, postala kraljica voća. Ili naše veze.
Sara je platila kavu. Divna je to odlika koju donosi emancipacija. Ne žalim se. Izlazimo iz kafića napuštajući pozornicu zvučnog meteža. Olakšanje ne traje dugo. Zvuk prometa obavija nas u trenu. To je onaj zvuk koji imaju samo glavni gradovi. Sarin je lakat postojan i mogu mirno razmišljati o malinama, jagodama i ostalom voću. Slab sam na voće. Toliko je mogućnosti u kojima voće može biti korišteno. Ne usuđujem se Sari iznijeti sve svoje voćne slutnje.
U slastičarnici je također buka. Ljuti me, ali to je ipak razumljivo. Nije to moje malo selo u kojemu slastičarnice, doduše, nema, ali je zato muzikalnost tišine zajamčena. I baš me tada dotakao Svevišnji svojim šapatom.
- Možda bismo mogli uzeti nešto drugo? – pitam Saru.
- A što? – pita i ona mene.
Naslućujem trunku iznenađenja u njenom glasu. Navikla je da su trenutci u kojima nešto mijenjam, zapravo jako rijetki. - Ne znam. – zbunim se.
Moje je poznavanje svijeta slastičarstva više nego površno. Kad bih ja stigao do malina da me Voljena nije prosvijetlila? Nikad. - Dobro, pa što imaju? – pitam ju.
Ljudi prolaze mimo nas. Sara me gura u stranu da im ne smetamo. Nastavljamo razgovor. Meni biva već žao što sam uopće postavio to pitanje. Ali kako rekoh, protiv volje neba nitko ništa ne može. - Imaju kremšnite. – kaže ona. – Ali meni je teško od njih.
Iznenađen sam. Nešto ne valja s tim kremšnitama. Naravno da neću dopustiti da joj opet bude teško. - Je l’ se čujemo? – pita me ona.
Pitam se zašto je nestrpljiva. - Da. – odgovaram. – Što ti je?
- Ništa. – veli ona.
Približavamo se blagajni. - Što ćemo onda? – pita me.
- Dva kolača od malina… – obratila se Sara prodavačici.
- Ne, četiri! – upadam joj žustro u riječ.
Osjećam da joj se lakat ukočio. Ne znam zašto. Što su četiri kolača, pogotovo ona četiri s malinom koje volimo.
Prodavačica zatvara kutiju. Plaćam. Dobivam ostatak novca. Sara uzima kutiju. I šuti.
Izlazimo i iz ovog bučnog prostora. Vani je promet nesmanjen. Sara i dalje šuti. Konačno shvaćam da je ljuta. - Zašto si danas tako nestrpljiva? – pokušavam započeti razgovor.
Hodamo. Ona i dalje šuti. Zatim naglo zastaje. - To nije dio mene. I ti bi to trebao znati!
Naravno da znam kako ju krasi strpljivost. Ne razumijem zašto to naglašava. Ona, međutim, ne čeka da mi sve bude shvatljivo. Ubrzava korak. Hodamo u tišini, a ja pokušavam dokučiti što se dogodilo. Ne polazi mi za rukom.
Kad smo došli kući, Sara je odložila kutiju s kolačima. Tišina je i dalje napeta, ali dobrodošla. Znam da ću shvatiti zašto je ljuta. Vrhunac je neizostavan dio. - Što se dogodilo? – pitam ju dok skida jaknu.
- Što se dogodilo? – plane Sara. – Znaš ti kako je to izgledalo? – nastavlja bez daha. – Ti stojiš i razmišljaš. Ljudi prolaze. Prodavačica me gleda. Gledam ja nju. A ti samo stojiš…
- Razmišljao sam koje ćemo kolače uzeti. – branim se.
- O čemu si razmišljao kad smo se dogovorili. – odgovara Sara.
- Kako? – ne shvaćam o čemu ona govori. – Nisam htio kremšnite kad si rekla da ti je od njih teško.
Sara je iznenađena. Osjećam to, ali sad me već sve više nervira. - Nisam rekla da mi je teško. – počinje ona polako. – Rekla sam da imaju čokoladne kremšnite.
Trnovit je put do zvijezda, kažu ljudi. Trnovit je put i do spoznaja i konačnom shvaćanju tako logičnih stvari. - Bože, – kažem u nevjerici – ja sam razumio da si rekla…
- Da mi je teško od kremšnita – počinje se ona smijati.
Smijemo se zagrljeni. Kad smo se primirili, ona zaključi: - A ne, nećemo više tako. Dok smo oboje s novim aparatima koji još nisu namješteni, dogovorit ćemo se prije. Doći ćemo i samo to kupiti.
- Naravno. – pristao sam.
Kolike hiljade za slušni aparat, a moramo se dogovoriti prije. Ali da, ipak je to bolje. Ili je bolje da se ja ne miješam u svijet koji ne poznajem. Kolača je mnogo, znam. Nazive im ne znam.
Držat ću se ipak – malina!
Bilješka
Tekst je napisan u studenom 2022. godine. Zapravo je naručena tema, ali nije bilo teško izdvojiti nešto iz tajnog arsenala.
Komentiraj