Jednog je dana negdje u selu
susjed susjeda zamolio
bi li mu motiku posudio.
A ta je motika na dobrom bila glasu,
kamen je pretvarala u zemlju rahlu.
Svi su seljaci najradije njome
počinjali i svršavali sezonu.
Susjed je, zna se, motiku dao,
jer to je bilo normalno,
a i selo je tako mislilo.
Ali se ovaj put motici izgubio trag,
kao i onom što ju uze.
Znali su ju ljudi zagubit,
ali od dana ne duže.
Vezao se čovjek taj uz zemlju,
pa kako da radi bez alata?
Prodade stoga sve što steko je
i kućna zapečati vrata.
A ljudi obično, kad ga sretnu,
metafore razumjet ne žele.
Vrte glavom, sitniš mu u ruke metnu,
kloni ga se, jer lud je – vele.
A zašto ga prati propasti sjena?
Jer u liku motike
prikazana mu je žena.
Bilješka
Sjećam se da su me dečki zezali mogu li napisati pjesmu o bilo čemu. Rekao sam da mogu pa su navalili neka napišem o motici. Bio je to dobar izazov, a bližilo se i neko pjesničko veče u školi. Obećao sam im da ću napisati pjesmu i da ću je recitirati na toj večeri. I jesam. Još jasno čujem tišinu koja je nastala kad sam u mikrofon rekao: Motika.
Zagreb, 17. 3. 2004.
Komentiraj