Beli je sjedio pred kućom pušeći cigaretu, a otvorenu je pivsku bocu držao među koljenima. Bio je umoran, jer je tijekom dana mnogo razmišljao, a uvijek ga je od razmišljanja spopadao umor. Ali je ovaj put Beli bio zadovoljan svojim razmišljanjem.
“Bum tak napravil”, razmišljao je. “Ko bu znal.”
Iza leđa je čuo šuškanje i okrenuo se.
- Beli, bumo večerali? – zazvala ga je žena.
Bez riječi se vratio u kuću. Za stolom je tek rekao: - Znaš, ne bumo dugo tu živeli. Za kratko vreme mi smo u gradu kak prava gospoda.
Žena ga je zadivljeno gledala, jer se za svih njihovih bračnih godina on uvijek snalazio u njihovu korist. Dobro se ona sjećala kako su izbjegli ratne strahote i kako je on izbjegao vojnu obvezu. Napokon je upitala: - Kak to misliš napraviti?
- Buš vidila – rekao joj je Beli – još nis sve proštudiral. Sutra bum vidil kaj se more.
Dijana Kupić se osjećala glupo, tužno i usamljeno. I po nebrojeni je put shvatila da bogatstvo ništa ne znači, te je i opet u mislima optuživala bogatog, raspaljenog oca zato što živi životom stalnog seljenja.
U Hrvatsku je došla prije desetak godina i to joj se vrijeme činilo najljepšim. Njena je obitelj u tih deset godina bila poštovana zbog svojeg bogatstva.
Ništa se nije moralo raditi. Hrana se svakodnevno naručivala, kupovale su se najskuplje cigarete, a ponekad se i zapalila trava ili uzela mala doza heroina.
U tih je deset godina Dijana upoznala svoga dečka s kojim je već dvije-tri godine bila u vezi. Voljela ga je, a on joj je na nebrojeno načina pokazao i dokazao da je dostojan njene pažnje.
A sad je stajala u dnevnom boravku sada puste kuće, jer su roditelji i braća već otišli, a ona je ostala. Mislila je da će i ostati, ali ju je otac pozvao glasom kojemu se nije vrijedilo suprotstavljati. Morala se vratiti u Kanadu odakle je i došla.
Njen ju je dečko, Davor, zagrlio i šapnuo na uho:
- Pa neš tam tak dugo. Ti buš došla, a ja te bum čekal u ovi iži.
- Znam Davore – rekla je Dijana.
Počela je plakati.
Davor ju je držao za ramena, pokušavajući glumiti nježnog dirnutog mladića, dok se u sebi borio s osjećajem bijesa i dosade.
Volio je on Dijanu u početku, ali je to bilo gotovo. Sad ga je za nju držala samo korist, jer je ona u nj imala nepokolebljivo povjerenje, te je sav njen
imetak bio u njegovim rukama.
Kad mu je rekla da će morati otići, kliktao je u sebi od radosti stvarajući već sliku gospodara u ovoj kući s mnoštvom djevojaka i s novcem i svim namještajem.
Kad mu ponestane novca, prodat će namještaj iz kuće, a poslije tvrditi da je opljačkan.
Zato se sada, na rubu bijesa, sjetio svoje predodžbe i bijes se u njemu odmah smanjio.
Beli je sutradan rano ustao. Popio je kavu na balkonu uživajući u svježem jutarnjem zraku. U osam je sati sjeo u auto i odvezao se.
U grad je stigao za nepunih petnaestak minuta i pošao do prve postaje svoga križnog plana. Prva je postaja bila zgrada lokalnog radija.
Tu se zadržao dobrih dva sata, ali se nakon toga osjećao zadovoljnim. Nekako je to morao pokazati, pa se cerio od uha do uha.
Sljedeća je postaja bila zgrada lokalnih novina dvije ulice dalje. Tu se, zahvaljujući svojim vezama, kraće zadržao, ali s istim osjećajem zadovoljstva.
Vratio se kući i rekao ženi:
- Znaš, sutra bumo išli Žumberak. Tam se bumo slikali i napravili buju s nami intervju. To bu išlo u novine i bu na radiju. Bu se našla kakva donacija.
- Kak to misliš? -upitala ga je žena zbunjeno.
- Znaš kaj, – rekao je on – ti neš niš divanila. Samo me poslušaj i potvrđuj kaj bum rekal. Ne bu ti žal.
Sutradan se Beli s ženom uputio u Žumberak. Zaustavili su se pored jedne ruševine. Žena ga je htjela nešto pitati, ali joj je on samo mahnuo da šuti.
Sjedili su pola sata na niskom zidiću obraslom travom, kadli se iz daljine stane približavati neki auto. Zaustavio se pred ruševinom. - Dobar dan! – veselo je viknuo jedan od dvojice pridošlica. Dakle, tu bumo snimali intervju?
Beli ga prostrijeli pogledom, a zatim reče tužnim glasom: - Lako se vam zajebavati, kad ne živite u temu.
Novinari se pogledaju, a žena jedva zadrži zvuk gušenja od smijeha. Sad je shvatila da će Beli opet glumiti, kao što je glumio i da bi se oslobodio vojne obveze. Znala je žena što joj je činiti. Navukla je na lice izraz žalosti i velikih briga što je na novinare ostavilo potresan dojam. A žena progovori: - Nimamo ni kave da vam damo.
- Draga gospođo – prekine ju jedan od novinara – ne trebate. Mi ćemo vama platiti i kavu i ručak u onom restoranu na glavnoj cesti.
Beli se i žena mu dugo izvježbano skanjivaše, a onda i prihvatiše.
Sjeli su u novinarski auto na stražnje sjedalo. Atmosfera se u autu tijekom vožnje popravila. Novinari su se trudili da ih razvedre kako će njihova potresna
priča zasigurno nekoga dirnuti u srce, a bračni se par žalostivo opirao njihovim tješenjima.
Sjedili su u restoranu i nakon obilnog ručka spremali se započeti snimati intervju uz čašice konjaka i kavu. - Dakle – započeo je jedan od novinara – možemo započeti!
Davor je gledao u avion što se sve više penjao put neba. Gledao ga i razmišljao o tome da ipak nije u redu misliti samo na korist dok ga djevojka voli i poklanja mu takvo povjerenje. Osjetio je ubod grizodušja prisjetivši se kako ga je Dijana podigla na noge, štono se kaže iz njegovog siromašnog doma. Sjetio
se kako mu je otac govorio da mora biti zahvalan Dijani na ljubavi, ali da si ne smije uvrtiti u glavu čari bogatstva, jer novac je lupež koji samo čeka da te zarobi.
“A ja nis poslušal tatu”, razmišljao je. “Ja bum opljačkal Dijaninu ižu i rekal da je neko drugi to napravil.”
Uskoro se opet osjećao poletno. Zapalio je cigaretu, mahnuvši njome prema avionu koji je izgledao kao mala točkica na nebeskoj površini.
Sjeo je u auto, Dijanin auto i odvezao se s aerodroma vraćajući se kroz grad do mirnog svog sela.
“Vrnul bum se”, pomisli, “samo kad bum imal novac.”
- Ste vidli? – uzbuđeno su se zapitkivali ljudi.
- A kaj bi vidli? – odgovarali su oni manje upućeni.
- Pa Beli je u novinam i na radiju je bil – odgovarali su opet oni upućeniji.
- Pa kaj onda? – nisu se dali smesti slabo upućeni.
- Pa kaj, – zgražali su se upućeni – dobil bu ižu u gradu. Njegva je srušena.
- Ti bokca – iznenađeno su uzviknuli slabo upućeni naglo postavši upućenim – pa njegva je iža cela. Doj ju bi srušil?
- Znate kaj, – rekao je jedan starac – tu nekaj ne štima.
Svi se okrenuše k njemu. - Čujte, – nastavio je – Beli je u novinami prikazan, al ne u našem selu. Pri neki je srušeni iži Žumberku.
- Aaahaa! – mudro su svi uzdahnuli od ovog prosvjetljenja.
- I to sve divani – nastavio je starac – da je Beli nekiga prevaril samo da dobi još jenu ižu.
Beli se zbilja mogao osjećati blaženo. Sjedio je opet na balkonu zadovoljno trljajući ruke. Pogledom je prelazio preko dragocjenog lista papira koje je
bilo rješenje da se njemu dodjeljuje stan u gradu zbog toga što je njegova kuća uništena u ratu, te da je njegova životna situacija srozana ispod ljudskog dostojanstva. Nije Beli ovo o ljudskom dostojanstvu pravo shvaćao, ali je imao osjećaj da je to neka snažna riječ koja samo pridonosi njegovu uspjehu.
Već je Beli s ženom bio u tom stanu. Bio je velik, a na prvi se pogled moglo opaziti da je svježe zgotovljen. Taj stan, kao i drugi stanovi bio je namijenjen mladima koje se htjelo pridobiti da ne bježe u velik grad, već da svoje znanje ostave u rodnom mjestu.
- Znaš kaj, – govorio je Beli za večerom svojoj ženi – bumo ga zredili.
- A kak? – upitala je ona. – Peneze nismo dobili.
- Znaš, – počeo je on napokon izlagati svoj naum – onu ižu Ive Kupića?
- Da, kaj s njom? Dijana je otišla, al je Davor ostal.
- Je, to nema nikakve veze – odgovorio joj je. – Davor ni stalno u ti iži. Znaš da stalno ide na ribičiju Karlovac.
- Znam.
- Je pak, i ovaj bu vikend išal.
- Kak znaš?
- Vidil sam ga danas, pa sam ga pital jel ima ribe za prodati.
- I kaj bi trebali napraviti? – upitala je žena.
- Ti niš – rekao je Beli – ja bum sve sredil.
Davor je bio nervozan. Stalno ga je nešto mučilo. Mislio je da mu Dijana neće nedostajati, ali se prevario. Ni računalna ih tehnologija nije mogla zbližiti.
U njenoj je sobi bilo računalo s vezom na Internet i kamerom, pa su svaki dan dugo razgovarali gledajući se.
Ovu je nervozu, ili bolje reći tugu, zamjenjivao drugi osjećaj. Bio je to osjećaj da će biti sretan kada proda vrijedne stvari, te kada se zaputi na more s gomilom novca.
“Al”, razmišljao je u tim trenucima, “kaj je to meni trebalo. Kaj moram biti kak lopov?”
Uvijek su časovi grizodušja bili kratki, a svaki put kad su se ugasili, pri novom su pokušaju prosvjeda bivali brže i učinkovitije ugušeni.
Tako je sada Davor gledao na sat pomišljajući da te noći krišom odveze najvrijednije stvari, te da se izgubi iz ovog sela.
Beli je pričekao da se smrkne. Pričekao je i ponoć. Kuća koju je namjeravao posjetiti nije bila daleko od njegove, kojih stotinjak metara.
Nosio je baterijsku svjetiljku. Na ulaznim se vratima ogledao. Znao je da Davor uvijek svoj auto ostavlja na dvorištu, ali nije znao da ga je ove noći Davor
ostavio u garaži koja je bila iza kuće. Tako je, naime, Davor mislio prenijeti svoj plijen, a da ga nitko ne vidi.
Beli se polako prebaci preko ograde. Htio je samo vidjeti što u kući ima, pa bi po to došao rano izjutra. Pošao je travnatim dvorištem.
Davor se prenuo iz sna. Imao je čudan osjećaj da ga netko promatra. Sanjao je kako mora što prije početi odnositi stvari iz kuće, jer će mu ih inače netko oteti.
Ustao je i izišao iz sobe. Čuo je tihe korake na stepenicama. Ukočio se na mjestu.
“Ti boga”, pomislio je, “kaj je sad?”
Koraci su se približavali. Davor se uvukao u jednu udubinu u zidu.
“Pa to je”, pomislio je zgranuto kada su se koraci približili, “Beli. Kaj on oće?” Kaj se strefilo?
- Beli! – zazvao ga je – kaj je?
Beli se tiho uvukao u kuću nastojeći ne izazivati suvišne šumove. Brzo se ogledao po prizemlju zaključivši da će mu trebati pomoćnik pri pljačkanju, jer
se, hvala Bogu, imalo što opljačkati. U glavi je već računao koliki će dobiti novac. Tako se razmišljajući i uvjeren da nikoga nema, malko opustio, jer
ga izvana nitko nije mogao vidjeti.
Počeo je pjevušiti seosku himnu, kad ga je Davor zazvao.
Tada se Beli osjećao kao da je netko izvukao pištolj. No brzo se snašao i rekao: - Čuj Davor, tel sam se nekej s tobom dogovoriti.
- A kaj i zakej baš sad? – upitao je Davor koji je sumnjao u njegove riječi znajući nešto iz babskih priča kako je Beli često navraćao na tzv. dogovore.
- Tel sam te pitati – nastavio je Beli – bil mi tel prodati nekej namještaja. Znaš, imam stan, pa sam tel nekej jeftinega najti…
- Znaš kaj, – rekao je Davor – gubi se odovud. Pozval ti bum policiju, pa buš vidil.
Beli se brže-bolje okrenuo i pošao prema stepeništu. Davor je bio zadovoljan sam sa sobom.
Znao je on da je možda krivo postupio, da ga je trebao prijaviti policiji, ali ga to nije više brinulo. Vratio se u sobu i na brzinu spremio svoje stvari.
Sjurio se niz stepenice ne zamijetivši da mu je ispala bankovna kartica s papirićem na kojemu je pisao pin. U prizemlju je pronašao jedan ormarić.
Izvadio je ključ iz džepa i otključao ga. Iz njega je uzeo torbicu s Dijaninim nakitom koju je ona ostavila, rekavši mu, sjetio se sada, da ga čuva dok se ona ne
vrati. Opet je osjetio ubod bola.
Vratio je torbicu natrag i naglo se okrenuo. Krajičkom je oka primijetio sjenu kako zamiče uz stepenice.
Davor se našao na katu u dva-tri velika skoka. Pojurio je za sjenom i sručio se na nju. - Mater ti! – prosiktao je. – Kaj ćeš?
- naj me prijaviti – govorio je Beli Davoru dok su sjedili u kuhinji i pili konjak. – Ja sam ti se rekal.
- I kaj bi tel? – upitao je Davor, iako mu je Beli razložio svoj plan. Bio je tako uvjerljiv da je Davor i prešutno pristao na nj.
- Pa rekal sam ti – nastavio je Beli – bumo se iz iže prodali, a onda buš prijavil da je neko provalil u ižu.
- Je, a kaj s novcima? – upitao je Davor.
- Bumo podelili – nastavio je Beli. – Tebi prav, meni prav.
Bilješka
Ova je priča napisana 2006. godine. Nisam zapisao nadnevak. U svojstvu dokumenta vidim da je zadnja izmjena bila 10. srpnja. Ne sjećam se koliko sam dugo pisao.
Priča ima istinitu podlogu mada su imena izmišljena. Po prvi sam se put usudio pisati dijalektom svoga kraja.
Komentiraj