Na početku svakog života,
Bog svakom biću nudi pogled
u kutiju budućnosti.
I Bog ih vodi za ruku
putevima njihovih duša,
otvarajuć vrata sudbin:a.
Blistavo svjetlo slijepi um
i oči, nenavikle na nju;
i onda, zrake blijede.
Oči im se začuđene
ogledavaju tražeć svjetlo
što nenadano, nestalo je.
I tada, progovori netko
ili nešto, oni ne znaju,
samo stoje i slušaju.
“Svjetlost da nestala nije,
vi biste se vratili ondje
odakle ste i počeli put.”
“Jer”, nastavi taj glas, “vi niste
i nikada nećete biti
jaki da živite svjetlo
i da vam je svjetlo život,
a vaše je, i vječno gori;
sad ga vidite kao fenjer.”
“Ono je oltar vaših duša
i mi smo sada na njenom dnu.
Kad svileni zastor maknem
stube svijeta bit će tri
na čiji vrh morate doći;
svima to je slobodan izbor.”
A ljudi rodili se ne bi,
da nije znatiželje u njih,
jer jedno biće pitat će:
“Tko to govori i zašto?”
A glas svima odgovor daje:
“Onaj koji vas je vodio.”
“Jer ja sam svemoguć i sveznan,
zauvijek ovdje carujem.
Neki me nađu u sebi
i cijeli život štuju;
neki u teškim trenucima
uđu u sebe i vide me.”
“A sada ću maknuti zastor
da znate što vam je činiti,
kakav život očekujem.
To su vrijednosti moje
što stvorene su na početku
vremena i mjesta svemira.”
Na prvoj stubi leži blago
zemaljskoga cijelog svijeta.
Ono blista, mami ruke
da ga uzmu i odnesu
ne pitajuć tko je gospodar;
koliko znoja on je dao.
I opet se javi glas božji:
“Ova stuba kušnja je svima,
a nazvana je poštenjem.
Spotaknut će se ljudi svi,
ali ta stuba najlakša je;
na licu stoji ko zrcalo.”
Na drugoj stubi leže knjige
s tajnama nad tajnama svim
što vape da ih se vidi,
jer one su lijek za sve.
U sebi nemaju zemaljskog
i materija nevrjedna je.
“Ovo je mudrost za sve ljude
koji ne žele biti mravi;
žele biti meni bliže.
Ova stuba nije za sve
i opraštam svima što neće
ili ne mogu stajat na njoj.”
Na zadnjoj stubi obitelj je,
dijete, kao dragulj blistav
spona je roditeljima.
S ljubavlju oni paze
najslađi plod ljubavi svoje,
jer ono je simbol čistoće.
“Ova stuba, najteža svima,
ali je zato najvažnija!”,
rekao je glas visina.
“Ljubav mora vladat svima,
ona je dio moga bića;
u njenoj vlasti spokoj bit će.”
“I rekoh već”, nastavi glas opet,
“na taj vrh morate svi doći,
a i slobodan je izbor.
Jer, da je zapovijeđen,
savršenstvo svijet bi bio;
vašeg truda ostat će znamen.”
“I sada, kad vam život počne
zaboravit ćete sve ovo.
Govor nećete imati
i nećete moći reći
što ste vidjeli i što čuli
i što ja očekujem od vas.”
Bog nesta. Svjetlost snažna opet
slijepila je um i oči.
Rođeni ne znaju gdje su
i govor im je samo plač.
Ne uđu svi u svoje duše;
ne znaju što im je činiti.
Oni što uđu i što vide
stube svoga životnog puta
s radošću koračaju.
I kad dođu na vrh carstva
i poklone se gospodaru,
moćniji su od svih moćnika.
Sveta Jana, 16. i 17. 4. 2004.
Komentiraj