- Voljela bih da odeš sa mnom na bazen. – rekla mi je jednom dok smo pili kavu. – Ne moraš se bojati, bit ću uz tebe.
Nisam mislio da će se to i dogoditi. Ali sad smo bili u bazenu, leđima se oslanjajući o njegov rub. Buka se kupača miješala sa šumom vode. Ona je osluškivala kupače vjerojatno tražeći pravi trenutak da zapliva i napravi jedan krug. I doista, rekavši da je čekam na istome mjestu, otisnula se među kupače. Pretpostavio sam da je odabrala delfin stil; sjetih se da mi je jednom spomenula kako je to niz elegantnih pokreta u kojima posebno uživa.
Odlazak na bazen imao je jasan ishod – da naučimo plivati. U početku smo se svi malo brčkali uživajući u toploj vodi naslanjajući se na rub bazena. Ukratko, kako voli reći jedan akademik i žena mu, bili smo lijeni.
U vodenim sam minutama bio prepušten samome sebi, nekim dalekim mislima ili pokretima drugova kojima bi mi dojavljivali jednostavne informacije o tome kada je kupanju kraj. Slušni se aparati ne slažu s vodom ni ona s njima, ali sam svejedno bio u bazenu. Priznajem da u početku nisam vidio smisao u tome zbog proste komunikacije; pače, bio sam uvjeren da mi nitko neće pokazati tehniku plivanja te da ju neću ni naučiti.
U to sam vrijeme čitao Kupanje s Katarinom i činilo mi se da Majdak malo pretjeruje opisujući bezbrižno kupanje u kojemu mu glava završi između njenih (Katarininih) nogu; još mi je teže bilo zamisliti da bi tko poželio sisati vodu s nečijeg kupaćeg kostima. Valja razumjeti da prije četvrt i nešto stoljeća štošta nisam razumio.
I dok je lirski subjekt sisao Katarinu, iz misli me u bazenu, trgla naša učiteljica. Pojma ja nisam imao da se domislila kako će i mene naučiti plivati. Ona je možda znala kako je Helen Keller naučila govoriti, a ja nisam.
Vjerojatno ne govoreći ništa jer meni bez aparatića nema smisla išta govoriti, povukla me poda se i namjestila se nada mnom. Poda mnom voda, a na leđima mi vitko učiteljičino tijelo; grudi joj se opirale o moja mršava ramena, a ono, duboko ženstveno, nalazilo se, po prilici, na dnu kičmenog mi stupa.
Znao sam da moram potražiti njene noge pa sam junački širio svoje u potrazi za njenima. Kad su se suprotnosti (kako bi valjalo uvijek biti) spojile, počela je davati znakove. Širili smo i skupljali noge, a rukama sam, vođen njenima, pokušao raditi lukove.
Premda sam gluh, mislim da sam mogao čuti kako voda šumi dok mi tako klizimo bazenom. Nije, naravno, sve išlo kako treba; neke finese pokreta nisam razumio. Mi smo, međutim, srušili i tu prepreku.
Potapšala me po ramenu što sam shvatio kao znak da trebam stati. Učas se našla pored mene blago me odgurujući u stranu. Nisam se pravo ni snašao, a već sam osjetio nježnu kožu orošenu kapljicama bazenske vode. Osjećao sam njena čvrsta leđa, blage padine na njihovu dnu što se micahu toli brzo da ju nisam uspijevao slijediti. A kad je običan smrtnik mogao slijediti sirenu? Kako god bilo, na kraju sam je uhvatio za ramena i pustio da me vuče. Osjetio sam naramenice kostima kako bivaju labave. Plivao sam, barem mi se tako čini ili sam nekontrolirano širio i skupljao noge.
Ne sjećam se koliko je bilo takvih sati, a nisam se usudio pitati druge imaju li isti tretman. Bilo mi je razumljivo da nemaju tim više što van bazena nisam nikad s učiteljicom govorio o svojem napretku ili, možda, poboljšanju tehnike.
Iako vođen onim, dubokim ženstvenim žarom, nisam naučio plivati. Možda nismo bili dovoljno uporni. S godinama sam, naime, shvatio da uporni mogu štošta, a ne lijepi.
I kad razmišljam o tome, obuzima me sjeta. Bio sam premlad da budem Majdak (ili njegov lirski subjekt u bazenu), a dovoljno star da to ipak poželim. Ne mogu se, stoga, načuditi današnjem shvaćanju pojačane seksipilnosti koje u moje vrijeme, dakako, nije ni bilo. Nije, majke mi!
Danas se ono, duboko ženstveno, od prvoga cvata već natače na svačije oči. Jedna bi slijepa spisateljica rekla bolje da ne vidim… Ali ja kažem: kamo sreće da to vidim.
Neka će osjetljiva dušica pomisliti da sam malčice prekoračio dobru prozu. No pročitaj kako je Majdak (a ne njegov lirski subjekt) sisao vodu s Katarinina kostima pa ćeš shvatiti svu ljepotu proze u trapericama. Ili kupaćim gaćicama.
- Ne sviđa mi se. – rekla je odmah čim sam završio priču. – Ne volim takve stvari.
- Nisam ni očekivao. – odgovorio sam. – Ovo je više muška priča. Ponio me trenutak zbog mjesta.
- Dobro, ovo bi se moglo i književno analizirati. – rekla je malo mirnije. – Priča prati proces učenja plivanja, ali to je samo vanjski sloj. Ispod njega se krije priča o spoznaji vlastitog tijela, seksualnosti i društvenim normama…
- Molim te. – prekinuo sam je. – Nemoj mi kvariti trenutak. Ovo je priča kojoj ne treba analiza.
Ušutjela je. Sad mi je bilo žao što sam uopće počeo tu priču. Mislio sam da se prijateljicama može jednostavno sve ispričati kao i prijateljima. - Idemo li plivati? – upitala me Arijana.
Bilješka:
Ovo je priča koju sam poslao na natječaj Kratke priče Sead Ivan Muhamedagić koji svake godine raspisuje Hrvatska knjižnica za slijepe.
Komentiraj