Prošle je godine Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir obilježavao svoju tridesetu godišnjicu postojanja. Jasno je da je sve bilo posvećeno tome da se obljetnica proslavi na najbolji mogući način.
Za Dodir znaju svi gluhoslijepi ljudi, pa tako i ja znam za nj još dok se Dodir spominjao kao udruga i u takvu obliku postojao.
Kako ja znam za Dodir, tako i on, logično, zna i za mene. A još više zna otkako za nj radi moja žena. Otkri im tako moja žena da “umijem da pišem”. Ne znam kako se na njihovu sastanku rodila ideja, ali je do mene došla samo molba bih li mogao napisati kakvu prigodnu pjesmu za svečanost koju će proslaviti. Pristao sam. Premda sam dobio neke naputke, znao sam i ja otprilike što želim.
Ono što Dodir nije znao jest oblik pjesme koji sam namjeravao sastaviti. Mislio sam da to nije važno; naručitelju je važan sadržaj, a ne forma, pa nisam nikoga opterećivao književnoteorijskim naklapanjima. Nikoga, doli svoje žene.
Napisao sam prvu verziju soneta, mada sam je ja smatrao konačnom i poslao je u Dodir preko svoje bolje polovice. Ženin je izvještaj bio povoljan: svi su bili zadovoljni pjesmom, ali su imali određene primjedbe. Skoro mi je uzavrela krv (pjesnici znaju biti vrele i egoistične krvi) ako im netko počne musti ili plesti oko muze. No smirivši se, počeo sam analizirati i uvažavati primjedbe, unaprijed si davši riječ da je ovo prvi i zadnji put što ću kome mijenjati ritam i strukturu.
Otišla je i druga verzija soneta na pregled i ovaj je put odobrena. Žena mi reče kako je svima rekla da se radi o sonetu. Svi su, predmijevam, mudro zakimali glavama. A kad je već sonet prihvaćen, zamoljen sam bih li ga mogao i krasnosloviti.
Premišljao sam se jer ne smatram da je moja moć govorenja jednaka onoj za pisanje. Ali sam i na to pristao. Vjerojatno se u nekim godinama na sve pristaje.
Dodirova je svečanost bila u hotelu West in početkom prosinca prošle godine. Vidio sam program i prije nastupa. Zapela mi je za oko točka koja govori da ću ja odrecitirati sonet u Dodirovu čast. Učinilo mi se kako to neobično zvuči ili mora zvučati svima koji su to pročitali.
Svečanost je počela, nizale su se točke kako je već bilo predviđeno. Došao je i moj red. Najavljen sam, ali se više ne mogu sjetiti točno kako no kristalnom je dvoranom hotela West in jasno zazvečala riječ: sonet.
Ne pamtim nijednu svoju pjesmu te sam i za ovu prigodu pod miškom držao a4 list ispisane brajice. I počeo sam, dakle, čitati sonet.
U ono vrijeme, vrijeme rata,
bili su gluhi, bili su slijepi,
i njima se tada otvoriše vrata,
s nadom u sutra što dušu krijepi.
Mnogo je toga kroz trideset ljeta,
osjetilo Dodir snage i znanja.
Ostvariše se prava, ljudska i sveta,
što prije bjehu samo predanja.
Gluhoslijepi, sad su u jednoj riječi,
znani su pravu, jezik im se cijeni;
težak put priznanja trebaše prijeći.
Više nego ikad, danas su svoji,
stopljeni u dodir, k’o na čvrstoj stijeni:
slaveći se u bijeloj – i crvenoj boji.
Jest, ljudi su zapljeskali, a kasnije sam i čuo samoga sebe u jednome videoisječku. Prilazili su mi kasnije ljudi i čestitali govoreći: dobar ti je sonet, bravo, dobar sonet, sonet je baš lijep…
Obuzimao me uvijek isti, pomalo nelagodan osjećaj da oni koji me hvale ne znaju o čemu govore; riječju, da nitko ne zna što je zapravo sonet već da se ponavlja izrečena najava koja, eto, tako pamtljivo zvuči.
Oni koji me poznaju znaju da mi je sonet kao vrsta pjesme u svojoj književnoteorijskoj vrijednosti stalna težnja, a da su mi pritom uzori majstori soneta iz prošlih vremena.
Bijah nedavno u gradu na četiri rijeke i jedna mi dama, na kavi, među ostalim reče: “Sjećaš se da sam i ja bila u West inu kad si čitao svoj – sonet.”
Komentiraj