Na ovoj stranici objavljujem tekstove, najčešće, triput tjedno. Dobro, nekad se dogodi da je jedna ili dvije, ali, sve u svemu, nastojim da ne preskočim ni jedan tjedan.
O sučeljima za objavu web stranica ne bi bilo zanimljivo čitati, barem ne onima koji se time ne žele baviti. Tek da kažem da se objave mogu vremenski zakazati. Tako i ja nekad zakažem dvije, tri objave i onda sam miran. Pametni sustavi dalje odrade svoj posao.
Za ponedjeljak sam zakazao tekst o kremšnitama, pomalo ponosan što ga još nisam objavio. Rekao bih da je to simpatičan tekst, napisan prije nekoliko godina s vazda prisutnim načelom kako je svaka sličnost sa stvarnim likovima, naravno, slučajna.
Moja se popularnost ne može mjeriti sa stvarnim piscima pa je broj posjeta ovom Prstenu rijetka, ali je svaki posjetitelj kap eliksira što produžuje život. Istini za volju, ni ne reklamiram ga ni na koji poseban način. Premda svaki – politički korektno rečeno – Rom svoga konja hvali, ja još nisam došao na ideju kako postati jedno da bih hvalio drugo.
Sutradan mi je moja prijateljica napisala poruku. Nije to, samo po sebi, ništa neobično.
- A nisi li ti priču o kremšnitama već objavio? Ili sam samo ja imala čast zaviriti u privatnu arhivu?
- Mislim da si ti bila prva. ne vidim je na stranici kao ponovljenu. A ako je ponovljena, onda sve u (porabih jedan frazem). Starim.
- Ah, onda u redu.
Steglo me nešto u grudima. Učinilo mi se da se olako predala. - Ali sad si usadila crv sumnje u moju dušu… Provjerit ću…
Nisam odmah provjerio. Mislio sam to učiniti kasnije. - Ma ako je nemaš na stranici, vjerojatno si onda poslao meni, baš se sjećam da sam to nedavno čitala i nasmijala se. Ja sam, doduše, mislila da ti voliš višnje.
Istina, volim i višnje. Sjetih se kolača s višnjama njene bake. Bilo je to prije deset i više godina. Sad više nisam ni u to siguran, a sita sjećanja ne postoje. Rowlingova se ipak mogla povezati s neurolozima da pokušaju napraviti takvo što. Dok sam tako prebirao misli, doleprša još jedna poruka. - Evo, upravo sam među mailovima pronašla tu priču, 7. 3. objavljenu na Prstenu.
Ova stranica ima mogućnost pretplate što znači da se može upisati e-adresa na koju će stizati obavijesti o novim objavama. Stranicu sam, gotovo u potpunosti, stvorio da liči na već zaboravljene blogove. - O bože….. Maknut ću je… (Napisah uzvik frustracije često rabljen na našim prostorima.)
- Događa se.
- Ha, ha. Osjećam natruhu zadovoljstva u tvome glasu ili prstima.
- Pa nisam ja tako zlobna.
- Ali moje srce sluti…
- Ili intuicija.
- Da, snažna, neodoljiva… Ali hvala ti što mi štitiš umjetnički obraz.
- Još ću postati i tajnica jednoga starijega gospodina, kao u stara vremena. Premda su to nekoć obično radili mladići.
Riječ me tajnica podsjeti na roman Anđelova igra Carlosa Ruiza Zafóna. David Martin i Izabela Gispert. No morate pročitati roman da biste znali svu složenost njihovih odnosa. Ali moja je asocijacija vezana uz to kako je ona bila Martinova asistentica dok je on pisao.
Izdajničku sam objavu o kremšnitama, naravno, brzo našao i izbrisao. Mislim na onu ponovljenu. Stara objava, od 7. ožujka i dalje postoji i postojat će sve dok i ova stranica živi.
Moj obraz nije smočen kao što je Matošev dok se žrtvuje za domovinu, ponajviše zato što je moja prijateljica hitra uma i još hitrijih prstiju. Zasad. Ali i nju će godine stići ne ostvari li se pjesnikov vapaj: ne daj vrime da ju shara.
Komentiraj