Svaki se put iznova divim šalici kave koja se puši. Motiv je kave čest u mojim pjesmama, ali i dio obiteljskoga nasljeđa. U mojoj se obitelji, naime, kavi posvećivalo gotovo božansko značenje koje sam u potpunosti prihvatio.
I kad bi se moji roditelji porječkali i ne bi razgovarali, uvijek bi si, pazite, uvijek, međusobno nudili kavu. Nakon te šalice kave, šutnja se – rezultat njihove svađe – mogla dalje nastaviti. Ništa i nikada nije smjelo obeščastiti trenutke priprave i ispijanja kave.
Kavu sam počeo rano piti. Ako ovaj tekst čita koji odgojitelj ili pedagog, zgrozit će se ako kažem da sam je probao s devet ili deset godina i da mi se odmah dopala, za razliku od cigareta na koje sam se trebao naviknuti. Ali znate već onu o lijepima i upornima.
Kava je, dakle, piće koje stvara ovisnost. I to je dobro. O štetnosti nečega što volim neću ni pisati jer štetnosti nema. Kada koga volimo, on je nama drag takav kakav jest.
U nekim sam životnim prilikama bio bez kave; najčešće u nekom stanju obamrlosti tijela u bolničkome krevetu. No čim bih se malo povratio, pokušavao sam šarmirati medicinsko osoblje ne bih li dobio šalicu kave. Dobio bih je, često ono bljutavo nešto iz bolničkih automata za dvije ili tri kune. U nekim sam bolnicama znao dobiti kavu koju su kuhale medicinske sestre.
O kavi je pisala Julijana Matanović pa se gotovo čini neobičnim da tko još mora o tome pisati. No više mi je od njenih priča draža Šalica kave Ivana Cankara.
Zamislite mladića koji dođe kući iz grada. Uđe u tu sirotinju, kako kaže Cesarić. Sklon je pisanju te se povlači u osamu kako bi pisao ljubavne priče. U kući nema ni kruha, a kamoli kave, ali je on ipak poželi. Majka mu šuti, a on i dalje pokušava pisati. U nekome se trenutku njegova majka penje stepenicama noseći u ruci – šalicu kave.
Priča je mogla imati sretan kraj, gorčina bi kave – koju samo strastveni kavoljupci znaju – mogla učiniti onaj osjećaj u grlu. Svijet bi postao bolje i ljepše mjesto. Često sam nedostatak kave (u redu, svoju ovisničku krizu) opisivao kao neko sivilo što se spustilo nada mnom, a prvi bi gutljaj donio zrake što mogu sve obasjati.
Velim, priča je mogla imati sretan kraj, ali nije. U naravi je ljudskoj to nešto što samo čeka priliku da koga povrijedi. A lirski je subjekt baš to učinio. Obrecnuo se na majku da mu kava više nije potrebna, da mu se više ne pije.
Zamislite sada tu sliku majke koja se šutke spušta stepeništem sveudilj u ruci noseći šalicu kave. Nitko osim majke ne bi ni za koga učinio baš sve, a onda šutke podnio uvredu odbijanja svoga sina.
Ivan je Cankar i u drugim svojim pričama pričao baš o tome – kako sinovi ponižavaju svoje majke i nanose im bol. Zastidio se majke, priča koja govori o zatajenju majke pred svojim kolegama, slično onomu kad je Petar triput zatajio Krista.
No Cankar se ne zadovoljava samo pričom; njegova je poruka uvijek jasna: povrijediti majku jest grijeh koji se ne da okajati i koji sve njegove protagoniste prati do smrti.
Ali da se vratim kavi. Svaki se put u meni razvije struja svijesti koju ne stignem zapisati kada ispijam tu dozu kofeina. A često je ta struja povezana upravo sa Cankarevom Šalicom kave i njegovom požrtvovnom majkom.
Konačno, jednoga sam jutra s lakoćom mogao zamisliti kako se u kavi stapaju dvije daleke srodne duše, iskazujući simbol sjedinjenja u dvjema šalicama što postaju jedna. A s lakoćom sam, u istome trenu, prelio misli u stihove.
Umjetnom je inteligencijom nastala pjesma koja – čini mi se – na mom AI glazbenom kanalu ima, rekao bih, najviše pregleda.
U pjesmi sam malo izmijenio tursku poslovicu koja kaže: kava treba biti crna kao pakao, snažna kao smrt i slatka kao ljubav.
Komentiraj