Pod dojmom svoga diplomskoga rada, a čija je tema umjetna inteligencija, odlučio sam napraviti tzv. književni Turingov test. Alan je Turing 1950. godine, naime, predložio test koji razumijeva tri sudionika: čovjeka ispitivača, čovjeka sugovornika i stroja sugovornika.
Komunikacija je pisana tako da ispitivač ne može čuti glas. Stroj pokušava oponašati odgovor čovjeka sugovornika. Ako ispitivač više ne može razlikovati čiji je koji odgovor, onda se može pretpostaviti da je stroj dosegao sposobnost oponašanja čovjeka.
A nije li danas, više nego ikad, mogućnost stroja upravo takva?
Odlučio sam za testiranje uzeti pjesme zato što su kraće, a i teže je napisati prosječnu pjesmu nego dobar tekst.
Ukratko, možeš li, čitatelju, prepoznati koja je moja pjesma, a koju je napisao sustav umjetne inteligencije? Možeš komentirati ispod ove objave.
Lejla
Jesenas ju vidjeh, tek sjena je bila,
ljepotu je lila Ona svojom javom.
Brižne su je oči pratile majke,
a meni već tada zavrtje glavom.
Smijeni zima jesen, miriše već lipa,
ali zbilju moju i dalje čini plavom.
Zrcali se ljeto, sve miriše na kraj,
otići će Ona kao čamac Savom.
U zagrljaj će pasti tamarisa vitih;
na vulkanu čežnje – ranjavat ću se lavom…
Sjećanje na nju
Proljeće već grane rosom zlatnom kiti,
al’ mi mojom dušom još zimuje tuga.
Pogledom je sretoh, srce k’o da sluti,
da odonda za me neće biti druga.
Nestade mi s vida, k’o san jutarnji,
trag joj osta samo u mirisu cvijeća.
Čekam je u sjeni jasmina što raste,
ispod zvijezda sjajnih, dok me bol pres’jeca.
K’o rijeka što teče moru nepoznatom,
nosim njeno ime u svakome valu.
Uspomene žive, k’o vatre što gore;
još se srce nada čudu na tihom žalu.
Komentiraj