Od svih mi se pisama u Patnjama mladog Werthera ono od 16. lipnja najviše sviđa i na mene ostavlja dubok dojam. Nije važno što se prije dogodilo i što će kasnije biti. Trenutak upoznavanja i opisivanje Lotte, tjera me da se knjizi vraćam iznova i da čitam uvijek isto pismo.
U svakoj se djevojci može kriti Lotchen i u svakome muškarcu Werther. Nek vam je Bog na pomoć upoznate li Lottu.
Pišući ove retke, čujem dvije djevojke kojima je ovo područje daleko bliže nego meni jer će im ono biti struka. Prva bi po svoj prilici rekla kako se čudi mome pisanju jer nisam imao priliku slušati teoriju književnosti. Druga bi pak rekla da ću postati ludi umjetnik – ili da to već jesam.
Ipak ću napisati svoje dojmove baš o ovome Wertherovu pismu, premda mi to zaista nije struka. No ljubav svakako jest.
Početak
Werther odgovara na Wilhelmovo pitanje zašto mu ne piše. Upoznao je nekoga tko se, kako kaže, “bliže dotiče moga srca”. Sretan je toliko da se ne osjeća sposobnim “za opisivanje historija”.
Lottu naziva “jednim od najumilnijih božjih stvorenja” i trudi se opisati njezinu savršenost, priznajući da mu je zarobila cijeli duh. Jesam li mogao naslutiti pri prvome čitanju neuzvraćenu ljubav i Wertherovu opsjednutost. Nisam, ali su mi drugi rekli kako će ovaj epistolarni roman završiti. Svejedno se svaki put nekako nadam da će se što drukčije zbiti. U današnjim bi romanima takvo što bilo moguće. U ono vrijeme ne bi, i baš je to današnjoj mladeži neshvatljivo.
Prvo kaže “anđeo”, ali se zgrozi nad tim toliko rabljenim izrazom (po svoj prilici misli na književnost koja obiluje anđelima kao epitetima voljene osobe). Ne želi Lottu krstiti anđelom jer ona to jest, ali zaslužuje koju bolju, dotad neizrečenu poredbu.
No ipak pokušava opisati njene kvalitete: “Toliko prostodušnosti kraj tolikog razbora; toliko dobrote kraj tolike čvrstoće, i mir duše pored istinskog života i zaposlenosti!”. Međutim, priznaje da je sve što govori “ružno blebetanje, kukavna apstrakcija, koja ne izražava ni jedne crte njene biti.” To je ona verbalna nemoć da riječima uhvatimo čiju srž. Njome se, uostalom, naglašava dubina naših osjećaja.
Njegova je nestrpljivost da priča o njoj “Drugi put – ne, neću drugi put, sad odmah hoću da ti pričam.” i borba s odlaganjem pera, pače i zakletva da neće izjahati, ali ipak to čini, slikovit prikaz njegove borbe i neodoljive privlačnosti.
Potankosti
Werther se prisiljava da uđe u “potankosti” jer shvaća da Wilhelm neće ništa razumjeti. Spominje tako kako je upoznao suca S…a i njegov poziv, naglašavajući da ne bi otišao da mu “slučaj nije otkrio blago koje je sakrito u tihom onom kraju.” Nadalje opisuje kako je s plesačicom i njenom sestričnom krenuo po Lottu te kako su ga upozorile da se ne zaljubi jer je “ona već obećana drugomu”. Ova vijest, premda još uvijek “prilično ravnodušna”, postaje prepreka i izvor njegove buduće patnje. Vrijeme prije dolaska, sparina i naznake oluje, stvaraju predosjećaj neke dramatike.
Upoznavanje
Pred Lottinom kućom, Werther silazi s kočije i ulazi u dvorište pa i kuću gdje mu u oči udari “najdražesniji prizor što ga je ikada vidio.” On detaljno opisuje Lottu: djevojku lijepa lika, srednje veličine, koja je imala na sebi jednostavnu bijelu opravu, s blijedocrvenim vrpcama na rukavima i prsima. Prizor u kojem Lotta reže kruh svojoj braći i sestrama, stvara sliku idilične majčinske figure, prirodne ljepote i dobrote. Werther je potpuno očaran njenim izgledom, glasom i pokretima, jedva se oporavljajući od iznenađenja. Interakcija s s njenim bratom Louisom i Lottina reakcija na njegovu igru riječima “Zar držite da sam dostojan sreće da budem u rodu s vama?” nagovještava želju da joj bude blizak.
Konačno, Lotta se oprašta od djece, nalaže starijoj sestri da pazi na njih, a njima da ju slušaju. Ovo potvrđuje njenu ulogu kućne organiziranosti i brige za obitelj. Jedna od djevojčica odražava Lottinu važnost u obitelji “To ipak nisi ti, Lottice, mi tebe ipak više volimo”.
Tijekom vožnje, Werther primjećuje kako se Lotti ne sviđaju knjige koje joj je sestrična slala. Njih dvoje vode književnu raspravu. Ona ne obiluje književnom znanošću nego iskazuje samo želju čitatelja kakvu knjigu želi pročitati. Lotta traži pisca, kako veli, “u kojem nalazim svoj svijet i kod kojega se sve zbiva kao oko mene.” Ova njena sklonost “Seoskom župniku Wakefieldskom” (roman Olivera Goldsmitha, koji slavi idiličan seoski život i obiteljske vrijednosti) dodatno očarava Werthera. Teško je reći gaji li i on takve vrijednosti ili se osjeća shvaćenim na osjećajnoj razini pronalazeći potpunu srodnost s njom. Kako god bilo, njegovo je uzbuđenje toliko da zaboravlja na prisutnost drugih dviju dama, a čini se da se i Lotti događa isto; dame ih šutke promatraju razrogačenih očiju. Posve je moguće da su zaključile kako se rađa iskra prvih obostranih munja. Zlobno se vesele znajući da je sijevanje munja, kako god bilo jako, uzaludno. Nakon toga se razgovor prebacuje na ples. Lotta izražava svoju ljubav prema plesu, opisujući ga kao nešto što je smiruje i usklađuje.
Werther je potpuno smamljen, a kad god napišem riječ smamljen, sjetim se stiha iz pjesme Stijepe Đurđevića, Smamljen ja sam dedo derviš. “Kako sam se za ovog razgovora pasao na onim crnim očima! Kako su svu moju dušu privlačila ona živahna usta i svježi, vedri obrazi!”
Opis je njena plesa izraz potpune harmonije i bezbrižnosti. Posebno je značajan opis valcera: Werther je osjećao da drži “najumilnije stvorenje božje” i zaklinje se da “djevojka koju ljubim i koju hoću imati za sebe nikad ne bi smjela plesati s kim drugim osim mene, pa da moram i poginuti radi toga.” Ovo se može protumačiti kao pokazatelj njegove posesivnosti i fatalne strasti. No ne treba ni biti tako strog osudivši ga zbog te izjave.
Albert
Plešući, Werther i Lotta susreću gospođu koja podiže prijeteći prst i izgovara: Albert. To je prvi put da Werther svjesno čuje ime Lottina zaručnika u kontekstu nečije intervencije, što ga uznemirava. Iako mu je informacija o Albertu već bila poznata, sada ju doživljava kao “sasvim novo”. On kazuje kako “nije o tom mislio u odnosu prema njoj, koja mi je u tako malo trenutaka postala tako dragom.”. Njegova smetenost, zaboravljanje i ulazak među “nepravi par” simbolično odražavaju dezorijentaciju i kaos koji Albertova prisutnost unosi u njegov svijet. U isto vrijeme, sijevanje i grmljavina na obzoru postaju sve jači, što simbolizira nadolazeću emocionalnu oluju.
Oluja
Opis oluje i panične reakcije drugih dama služi kao kontrast Lottinoj smirenosti i snalažljivosti. Dok su drugi u strahu, Lotta preuzima kontrolu, postavlja stolice i predlaže društvenu igru brojenja. Mada je njezin pristup igri, u kojoj dijeli zaušnice onima koji pogriješe, šaljiv, ipak pokazuje njenu praktičnost, energiju i sposobnost smirivanja situacija i zabavljanja ljudi. Werther “srdačnim zadovoljstvom” primjećuje da su Lottine ćuške za njega bile jače od drugih. U njegovu se stanju svaki i najmanji znak može protumačiti drukčijim od ostalih ili ih njegovo srce želi takvima prikazati.
Klopstock i emotivna bujica
Nakon igre, dok su sami kod prozora, a oluja prestaje, Lotta izgovara ime “Klopstock”. Werther odmah prepoznaje referencu na njegovu odu Proljetna svetkovina.
Goethevo sam djelo vidio u nekoliko izdanja i prijevoda na hrvatski jezik. Najmilije mi je ono koje je priredio i preveo Ivo Hergešić, a objavila Školska knjiga 1974. godine. Uz svaki je gotovo ulomak pisma i objašnjenje koje pridonosi boljemu razumijevanju Goetheovih rečenica, pače i književnih postupaka.
I sam Werther kaže kako je potonuo u bujici osjećaja koju je ona izlila nad njim. Zapravo su oboje potonuli u tu bujicu, čemu svjedoči Lottina suza i položena ruka na njegovu. On cjeliva njenu ruku u “najslasnijim suzama”, što predstavlja vrhunac njihove duhovne bliskosti. Dijele, usuđujem se reći, biblijski trenutak razumijevanja. Lotti su na umu ovi stihovi:
“dolazi Jehova, ali ne veće u buri
nego u tihom i blagom šuštanju;
dolazi Jehova,
a pod njim se pognu i smiri
šarena duga”.
Zaključak
Nije teško, dakle, pojmiti kako se duboko u meni urezao prizor Lotte u svome domaćem okruženju, na plesu te u trenutku spoznaje zabranjene bliskosti. Premda će se Werther kasnije viđati s njom, pa čak i postati prijateljem njena zaručnika (i muža), činit će se da mu je lakše što ju viđa, bez obzira što je ona s drugim. Nemoguće je, ipak, gajiti platonsku ljubav, sve da Werther i nije bio tako prenaglašeno osjećajan i sentimentalan.
Werther je predstavnik svjetske boli (njemački weltschmerz). Bol izražava besmislenost postojanja i nedostatak iskrenosti. Ja u Wertheru ne vidim ništa prenaglašeno, a što nije u ljudskoj naravi. On je zaljubljen čovjek. Ljubav se rodila na prvi pogled i ostala zauvijek. Nije ju skrivao, ali sigurno postoje i oni neznani predstavnici Werthera koji svoju ljubav kriju ili za koju samo Lotta zna da postoji.
Fatalnost je ljubavi najbolje predstavljena u dvjema ženama: Petrarcinoj Lauri i Goetheovoj (Wertherovoj) Charlotti. Premda je Laura dobila zbirku soneta koji su nemjerljiv lirski svijet, draža mi je Lotta.
Jer, svi smo pomalo Petrarca.
Pomalo Werther.
Komentiraj