Jednog je jutra, jedna žena
sjenu mačju okrznula okom.
Za nju to bi titraj trena –
ponio ju život svojim tokom…
Došlo je veče, kad ista žena
mačkicu malu opet je srela,
kako pred kućom kao st’jena
usamljena stoji – bez jela…
Nježnošću kakvu samo ima žena,
ponese ona to malo biće –
sumraku je sve dulja bivala sjena.
A njenom je mužu, tako živa
počela ljubav da sviće –
za mačkicu malu – krzna siva…
Bilješka:
Pričali mi ljudi iz jedne obitelji, gotovo svi u isti glas, kako su našli mačku, tj. ona je našla njih jer im se stalno motala oko kuće. Žena je glasno da ju i nebesa čuju, govorila kako nije htjela nikakvu mačku, nikada i ni za što.
No njenu se mužu mačka dopala jer ju je žena, bez obzira na svoju viku, ponijela kući. Nije da je i sad voli, ali – što ćeš – ne možeš je pustiti da ugine…
Zato sam si dopustio slobodu blage ironije da mačku ponese žena nježnošću koju samo ona i ima…
Zagreb, 27. 6. 2014.
Komentiraj