Do njenog je pratim perona,
gdje žuti bus stoji već.
U ruci kartu drži ona,
ne govori niti riječ.
zauvijek odlaziš, a krijem ti ime,
zauvijek odlaziš iz moje zime.
Nećeš mi više pisati,
niti me se sjećati.
Znam kamo putuje
i ni za čim ne tuguje.
U misli je utonula već,
ne govori niti riječ.
Refren
Volim te dugo već,
a ne smijem ti to reć.
Volim te i ti to slutiš,
zato ideš i samo šutiš.
Refren
Krijem ti ime,
Jer volim te dugo već…
Krijem ti ime…
I živim s time…
Bilješka:
Ova je pjesma nastajala dva mjeseca, a njen se početak bitno razlikuje od konačna izgleda.
Kada bih zalijepio svih dvadesetak inačica, moglo bi vam se činiti da ljepota ne postoji. Bit će vam jasno spomenem li samo mali djelić onog ddugog kovanja u kovačnici duha. Kovati se može stalno i ono može biti vječno, ali treba negdje stati da bi stih bio napisan, a pjesma otpjevana. Zapravo, to pravilo vrijedi za sve književne rodove. Ali je loše završi li kovač prerano s kovanjem.
U jednoj sam inačici pomiješao autobus i vagon. Radi se naime, o drugoj strofi koja je glasila:
U vagonu sjedi već,
ne govori niti riječ.
Jedno je tumačenje moglo biti i ovo: “Recimo to ovako, Ti je pratiš na kolodvor, ona ti slijepo vjeruje. Ti je uvjereno dovodiš do žutog busa u koji ona ulazi, no ti si toliko slijepo zaljubljen, a ona je toliko omamljena kovitlacem čuvstava oko sebe te nijedno od vas ne primjećuje da ste u vlaku umjesto u autobusu.”
Činilo mi se da bi ovakvo tumačenje moglo biti prihvatljivo. Ali samo nakratko. Pokušavao sam se uvjeriti da imam pravo na pjesničku slobodu; imam pravo staviti različita značenja u različite strofe. Nisam ipak mogao.
Dopisao sam:
U misli je utonula već,
ne govori niti riječ.
I… odlučio sam stati, a rezultat je gore napisana pjesma, odnosno dolje priložena poveznica koju pjeva umjetno potpomognuti trubadur.
Komentiraj