Nisam vičan pisanju recenzija, možda i stoga što nisam nikad napisao takvu vrstu teksta.
Izgubljeno se pismo, Jillian Cantor, našlo na mome čitaču knjiga i čekalo neko pravo vrijeme. A to je vrijeme bio prošli vikend.
Kad kažem čitač knjiga, mislim na brajične bilježnice koje slijepi ljudi rabe za pisanje i čitanje.
Knjigu sam preuzeo s Facebook grupe, ni ne sjećam se kad. Privukao me opis, a na stranici Mozaik knjige piše:
“Knjiga Izgubljeno pismo autorice Jillian Cantor dirljiva je povijesna priča koja spaja ljubav, gubitak i tajne prošlosti. Smještena tijekom Drugog svjetskog rata i u suvremenosti, ovaj roman istražuje sudbinu jednog pisma koje povezuje generacije, savršeno za ljubitelje emotivnih i povijesnih priča prepunih misterija.”
Premda rečenice ovoga osvrta nisu baš najpravilnije, bit je ipak jasna. Mora biti rabljena riječ misterij kako bi knjiga privukla kupce, tj. čitatelje.
Prošli sam vikend, kako već rekoh, tražio izgubljeno pismo. Našao sam ga i pročitao. Osim što knjiga nosi naslov Izgubljeno pismo, nudi i njegov sadržaj.
Stil je pisanja jednostavan. Likovi su crno-bijeli. Poglavlja prate radnju u prošlosti (Austrija, krajem tridesetih godina) te sadašnjosti (Los Angeles, kraj osamdesetih i početak devedesetih godina).
Pročitao sam opise mnogih knjiga čija radnja prati sadašnjost i prošlost da bi se na kraju sve stopilo u jedno. Najčešći su likovi takvih knjiga članovi koje obitelji (primjerice, djeca istražuju povijest svojih roditelja).
Lako se uputiti u svijet ove knjige i “navijati” za pozitivan kraj glavnih junaka.
Za srce mi je, međutim, zapela Elena. A pisati o Eleni nalikovalo bi pisanju himne. Spoznati da se Elena ne može preboljeti biva tako bliskom, pače i razumljivom.
Lako se poistovjetiti s rečenicama: “Ako se u njegovu životu dogodio savršen trenutak, bio je to taj. Osjećaj Elene u njegovu zagrljaju, njezin miris, toplina njezina obraza na njemu.”
Isto se tako opisuje runolist, teško dostupan cvijet s planinskih litica, što je u Austriji simbol odvažnosti i vječne ljubavi. Mnogi su ginuli tražeći ga za svoje voljene. Runolist se vječnoj ljubavi može dati i bez pogibije; on nije samo cvijet nego i metaforički čin kojom se ljubav dokazuje.
Elena je zaslužila runolist. Elena je dobila runolist, a za to nije bilo važno ni vrijeme niti mjesto.
Preporučujem vam da pronađete Elenu i Kristoffa i da im date dio sebe. Počnite tražiti i runolist. Za Elenu.
Guillaume Musso u jednoj posveti kaže da ne govorimo svojim prijateljima što piše na zadnjoj stranici romana, pa neću ni ja to učiniti.
Reći ću vam što Elena kaže: “Nikad te neću pozdraviti na rastanku. Samo ću ti reći da se vidimo uskoro.”
Meni je to najvažnija rečenica izrečena u vihoru rata koji je tek počeo.
I još jednom. Ako pročitate knjigu, vidjet ćete kad.
A ITD band bi sažeo sve jednim stihom: Elena u mojoj duši.
Komentiraj