Često se sjetim svih mentalnih igrica koje smo u djetinjstvu igrali. Većini njih, naravno, ne znam autora niti točan povod; znam samo da su postojale i da smo ih zdušno svi igrali.
Jedna je od njih bila i “okretanje riječi”. Radilo se, naime, o tome da se skupu od dviju riječi zamjenjivalo mjesto prvih slogova. Svi smo nastojali smisliti neki par riječi čiji bi obrtajni niz bio smiješan. Jer, svi smo nastojali biti originalni i bila nam je želja pobuditi pažnju, smijeh i priznanje.
Danas uviđam kako te kombinacije nisu bile bogzna kako smiješne, ali s trinaest ili četrnaest godina, to je bilo za “puknut” od smijeha. Ili sam zaboravio stvarno dobre obrtaje.
Kad bi se počela rađati misao, kad bi riječi putovale do jezika, svi bismo, pomalo agresivno, ali ozarena lica, uzviknuli: ‘ajd’, okreni, majmun na zidu!
Sugovornik je morao sam dovršiti proces te reći: zijmun na madu, nasmijati se i opet ponoviti: zijmun na madu.
Ali da ne ostane zakinut, on je odmah trebao reći: nije to ništa, ajd’, okreni, koka u soku.
Soka u koku, glasio je odgovor kroz smijeh, pri čemu se očekivala nova runda.
I tako su se parovi riječi nizali, manje ili više smiješni. Ne moram ni spominjati kako je bilo i škakljivih pokušaja.
Naš je um, nadahnut mladošću i željom za dokazivanjem, radio kao švicarski sat.
Kao putokaz za razvijanje kreativnih obrtaja, mogla je poslužiti i naizgled bezvezna kombinacija riječi. Što ima, recimo, smisleno u riječima pila tručka?
‘Ajd’, okreni!
Komentiraj