Na rosnu je livadu s jutrom
pirom vjetra nošen
sletio leptir.
Kapi su se rose
činile ko biseri
na plavim mu krilima.
Prpošno
oblijeće on svijet
i razigrano
dotiče svaki cvijet…
Jer ljepota nije
kićenosti glas,
prosta ali ona u suglasju
odjekuje u vječnosti.
A onda je nestao
leptir plavi prpošni –
u bljesku mu sunca
trenom spazih trag
i od sviju leptira, meni
on postao je drag…
Zagreb, 20. 7. 2010.
Komentiraj