Bilješka prije čitanja
Ovo je mala zbirčica od sedamnaest pisama koje je Werther napisao Kristini.
Ova sam pisma napisao prije devet godina, također u kolovozu, pa ih i sada objavljujem u istome mjesecu.
S obzirom na to da je stranica zamišljena kao blog, stvorio sam kategoriju Patnje posrnulog Werthera, naslovom koji sam napisao iznad svih ovih pisama.
Traži li tko Kristinin lik, lako će ga naći.
Draga Kristina!
Danas je ponedjeljak. Kolovoz. Dan je oblačan.
A zašto ti sve to govorim. Znaš i sama koji je dan, kakvo je vrijeme, koji je mjesec. Tvoj otac, Carlos Ruiz Safon ionako dobro opisuje raznolike boje neba nad Madridom.
Pitam se hoćeš li htjeti čitati pisma i hoćeš li odgovoriti na njih.
Pitaš se zašto ti pišem. Pitaš se što li želim. Pomišljaš da sam neobičan, u najmanju ruku.
Zaboga, danas nitko ne piše. Vrijeme je ubrzano, i toliko je bržih načina komunikacije.
Vrijeme je ubrzano pa su česti nesporazumi zbog brze komunikacije.
Osim što je brza, komunikacija je štura. Nekoliko riječi, često samo jednostavno složene rečenice.
Pa zašto mi piše, Bože dragi? – pitaš se u čudu. On je lud.
Ali ne želim te odvući u krevet; zar je ikada žena pošla s muškarcem preko razderanih omotnica pisama?
Znaš li da izreka veli svi oni koji su puno pisali, malo su… no – je li?
Pišem zato što je to neobično i što to danas nitko ne radi, barem ne na ovaj način.
Žao mi je, Kristina, ali ti si duhu mome meta.
Pisat ću ti o sebi, ovako slijepom kakav jesam, o drugima, slijepima kakvi već jesu; pisat ću i o tebi – slijepoj kakva ćeš tek biti. Kažu mi da sam opterećen svojim hendikepom, invaliditetom, što li. Moj je odgovor ne. Nisam opterećen. Mislim samo da imam sposobnost zaroniti u srž invaliditeta i uočiti postupke koje činimo, a koji su možda reakcija baš određene vrste.
Posebnosti postoje, mada nitko o njima ne razmišlja jer se one razumijevaju same po sebi. Čini mi se da neki te “postupke” zovu blindizmima, pače i blundizmima. Kako god bilo, književnost ima stilsku figuru, hiperbolu, kojom se može učiniti negativan učinak na čitateljstvo. Nije mi to namjera. Mislim samo da se određena posebnost može kontrolirati tek kada smo svjesni da postoji.
Moja pisma, ukratko, tebe trebaju samo zabaviti, možda malo nasmijati i mrvicu zgroziti. Ništa više.
Siguran sam da mi ni na koje pismo nećeš odgovoriti. Bacit ćeš ih, razderati svojim njegovanim noktima, riskirajući da ti pukne nokat ili da ti se oljušti lak kao s loše obojanih dasaka neke klupe u parku. Siguran sam također da ti ni jedno pismo nikad neću ni na koji način poslati.
Ali svejedno, pisat ću.
Komentiraj