Draga Kristina!
Svi oni koji pišu imaju potrebu pokazati svoje radove. Oprosti mi, ali i ja imam silnu želju da ti pokažem, da ti prepišem svoju jednu priču.
Jelena je bila lijepa
S travnjaka hrvatske estrade, dopirala je jednom i ova pastirska pjesma.
jelena je bila lijepa,
Jelenu sam sreo davno,
kad je veče bilo kišno,
kad je veče bilo tamno…
Poznajem i ja jednu Jelenu. No, ona nije bila lijepa; ona to jest.
Ne mogu se točno sjetiti kad sam ju upoznao, ali bilo je proljeće. Mirisav je zrak titrao.
Započeli smo razgovor, isprva plaho, a onda sve sigurnije. Ona je bila nasmijana. Smijala se svakoj mojoj riječi. Nisam više znao smije li mi se zato što sam duhovit ili što mi se ruga.
Težak trenutak bi među nama kad smo jedno drugome rekli da smo slijepi. Ne mogu objasniti zašto se to događa, ali se događa.
Čak nismo ni rekli “ja ne vidim, ja sam slijep, ja sam slijepa”, nego slučajno, usput tek, da imamo štap. Kad je trenutak napetosti prošao, bili smo opušteniji.
Rekla mi je da nosi naočale. Ne, ne zbog estetike, nego što ju peku oči od vjetra, hladnog zraka.
Čemu toliko opravdanje? Osvojila me u hipu s naočalama ili bez njih. Pa ja sam staložen slijepi mladić, a ne ona guska Crvenkapica koja ne shvaća da vuk leži na baki (oprostite, da vuk leži u krevetu dok mu se baka meškolji u želucu) i pita ga: “Oh, zašto imaš tako velike oči?”.
Pružio sam ruku i dotakao naočale lijepe Jelene. Mogu reći da ima seksi stakla i slatki mali okvir. Napipao sam mjesto gdje joj se on urezuje u korijen nosa. Oh, ima tako sladak mali nos.
Ohrabrena mojim dodirom, barem mi se tako čini, rekla mi je kako je našminkana. Zurio sam u nju, mada ona to nije mogla osjetiti svojim mutno zelenim očima. Drhtavo sam upitao: “Stvarno?”
Odgovorila je prpošno, kako to može samo našminkana djevojka. Rekla mi je kako to sama radi.
Poželio sam da ju zagrlim, da prislonim svoje usne na njene. Ili je možda bolje prije uzeti maramicu te joj skinuti šminku?
Zrak je i dalje titrao oko nas, ali sada sam osjećao i miris njezina karmina. Ne bih ni obratio pažnju na njega, da ga nije spomenula.
Govorila je kako stavlja puder, rumenilo za lice ili obraze, ruž za usne. Nisam uspio upamtiti kojim to redom ide, ali vjerujem da je to sasvim svejedno.
Bila je sretna kad je izrekla kako joj svi kažu da to dobro radi, da je precizna.
Uhvatio sam ju za ruku. Njezina mala ruka u mojoj, gotovo da je to grijeh, ali bio sam zadivljen tom nježnošću.
Pratio sam kažiprstom desne ruke – jer čitam desnim kažiprstom – liniju života koja se ocrtavala na dlanu. Tanka je to crta, slična onome kada brajičnim strojem napišete uzastopce slovo c bez razmaka.
Nokti. Njezini nokti.
Prva mi je pomisao bila: mačkica. Perzijska, možda. Nikako ne ona obična domaća mačka.
Jelena je shvatila moju zadivljenost; možda mi je pročitala i misao. Reče da su lakirani. I to radi sama.
Oh, mislio sam da se ljubav ne događa zbog ljepote, ali tada, tog nepoznatog mi dana u svijesti, sva je moja sljepoća vapila za tom ljepotom.
Jagodice su se same stapale s površinom tih savršenih noktiju koji su bili obojani bojom… ne sjećam se kojom.
Nije se opirala; strpljivo je puštala da se naužijem te nenadane čarolije. A onda sam otkrio na jednom prstu lagan zarez, jednu malu nesavršenost. Vjerojatno mrlja viška toga premaza. Nije mi to zasmetalo, naprotiv! Spoznaja da Jelena može pogriješiti, popravi mi raspoloženje i vrati samopouzdanje koje se opasno ljuljalo na moru nestabilne mi duše.
Pitao sam ju koliko joj treba vremena za lakiranje noktiju, koliko za šminkanje. Reče mi da potroši pola sata na šminkanje, isto toliko i na lakiranje noktiju. Nokte valja lakirati svakih tjedan dana.
Jelena je malo niža od mene, ali zbog ovakve njege i ljepote kojom prosijava, porasla je za nekoliko centimetara i nadvisila me.
U društvu lijepo našminkane djevojke, djevojke s dobro lakiranim noktima, konačno, u društvu slijepe djevojke koju sve to odlikuje, moguće je doživjeti sve one osjetilne užitke divljenja koji ukrućuju središnjicu muške osobnosti.
Sunce je zalazilo kad mi Jelena spomenu da joj se druge slijepe prijateljice također dive. Pitaju se kako ona može rukovati svim tim kozmetičkim sredstvima; štoviše, na njih ostavlja dojam kao da je osoba koja vidi.
Pomislih da će za mene ona biti i ostati osoba koja ne vidi, taman da sama napravi brazilku na svome brežuljku. Čini se da sam se malko probudio iz začaranosti krasna našminkanog lica i prekrasnih noktiju. Vidite što je muško, jedan nestalan stvor.
Zabilježih u pamćenju da ću joj za rođendan kupiti, nešto posebno, nešto što joj nitko dosad nije. A to će biti – razumije se – neki oblik šminke. Možda ruž, možda bljedilo (bože ne, rumenilo) za lice… Hm, a ne znam kad joj je rođendan!
Sunce je zalazilo, kad je Jelena rekla da mora poći. Bilo mi je teško. Srce mi se paralo na trakice, neodoljivo slične filekima koje možete kupiti u svakoj mesnici.
Otpratio sam ju dio puta. Rekla je kako poznaje taj put.
A zašto je onda na tome poznatom putu, u jednom trenutku, na jednome zaokretu, skrenula krivo?
Ispravih ju, na što se lagano trgla.
Osoba koja vidi, pomislio sam. Osoba koja se uspješno šminka, ne mora se dobro orijentirati u prostoru. Ali bez obzira na tako zločeste misli, ona mi je i dalje slatka, kao punjena čokoladica, kao milk šnita, kao… našminkana seksi djevojka, naravno!
Jelena je bila lijepa,
Jelenu sam sreo davno…
Jelena je i dalje lijepa i tako mi svega, želim je opet sresti. Sa šminkom na licu i lakom na noktima…
Komentiraj