Treće pismo
O, Kristina!
Moj duh drhti kao sunčeva zraka, mada je noć.
Osjećam da mjesečina plovi nebom, da je nebo bez oblaka.
Možeš se zasigurno pouzdati u ono što kaže slijepi promatrač neba.
No ja ipak slušam nebo što me baca u jedno lijepo sjećanje…
Zvučna slika
Bilo je toplo proljetno predvečerje kad me iz misli trže djevojački glas. Već sam pomislio da ju pošaljem do vraga, ali uho me upozori da suzbijem jezik duboko u grkljan, naglo mu ispravim vrh te oblikujem ljubazne pozdravne riječi.
Zamolila me mogu li joj na dodirni mobitel instalirati govorni program za hrvatski jezik, kako smo se dogovorili.
Dogovorili? Vjerojatno sam zaboravio, ali prikrivam to pred njom i naravno, pristajem. Rekoh joj da ću ju potražiti kad svršim posao.
Odlazim na skrovito mjesto i počinjem taj postupak. Dok držim njezin telefon u ruci, prožima me nostalgija. Ipak sam joj ja preporučio taj model, u tom trenutku raspoloživ za raspoloživ novac njenih stvoritelja. Nostalgija je jaka i suzica mi zasjeni prodorno oko. Psujem joj mater (suzi, naravno) i konačno se laćam pravog posla.
Još sam u godinama kad mi ne treba puno da svršim kad su te stvari u pitanju. Zadovoljan sam svojom energijom i činjenicom da telefonom punim umjetnim glasom govori glas jedne poznate radijske spikerice.
Znam gdje ću naći dragu djevojku. U njenoj sobi. Srećom, nije mi daleko pa se laka koraka upućujem ka njoj.
Kad sam stigao, u sobi je vrvjelo kao u košnici. Ona i njene sobne drugarice bile su uzbuđene poput šišmiša koji dožive moždani udar kad se približe svjetlu. Nisu ni marile za mene, a bio sam jedini pravi primjerak suprotnog spola, čvrsto uvjeren da to ima neku težinu.
Zazvao sam njeno ime, isprva tiho, reć’ bi blaženo, intonirajući po svoj prilici kao Ivica kad je dozivao Lauru one određene noći.
Nije me čula. Skočila je tek nakon druge invokacije.
Prišla je vratima na kojima sam stajao. Rekao sam da sam obavio ono što je tražila, Zamolivši ju da proba kako to zvuči. Uvijek svakom dam tu mogućnost da iskuša ono što sam mu radio, pružajući mu priliku da mi se sjeti mamice i ostalog ženskog roda u familiji.
Rekoh da joj pružam ruku. Pružila je i ona svoju. “Moja ruka putuje da se s tvojom rukuje”, pjevala je Kristina krajem devedesetih.
Izvadila ga je iz torbice i počela trljati. Naslonio sam se na dovratak i slušao kako ga trlja. Uvijek sam se divio na koji način ona to radi.
Rekla je da je to baš ono što je željela. A onda se to dogodilo.
Čuo se tresak te njen usklik. Izvježbanost me naučila da brzo reagiram. Naglo sam se sagnuo govoreći joj da bude mirna, da se ne miče. Pronašao sam mobitel baš tamo gdje sam procijenio da je pao, pored njene desne noge, malo nalijevo.
Pružio sam joj ga. Ruke su joj malo drhtale, bila je iznenađena kako joj se to dogodilo. Htio sam joj nešto reći, ali… ne bi me poslušala.
Htio sam joj govoriti o zvučnim slikama koje treba stvarati. Skup zvučnih slika daje opis okoline kojom se krećemo.
Kad slijepima što ispadne iz ruku, reagiraju oni panično, počnu se vrtjeti oko sebe, saginjati mašući rukama. Jednom riječju, potpuno se izgube i više nisu sigurni što su čuli. U tom časovitom košmaru psihofizičke reakcije mogu i predmet koji je pao odgurnuti.
Voljom će Svevišnjega uvijek biti određeno da nam što ispadne iz ruku. Nema smisla to pokušavati hvatati jer će i to završiti neuspješno. Treba se umiriti i slušati kako će i kamo to pasti.
Zvuk će biti različit jer on ovisi o tome kakve je građe dotični predmet koji pada, na kakvu podlogu pada. Ali mi znamo dvije stvari: znamo kakav je predmet i na što će pasti; ne znamo treću stvar – kakav će to proizvesti zvuk.
Zato moramo biti mirni i čuti taj zvuk. On će nam reći gdje se predmet otprilike nalazi.
Tek se tada možemo sagnuti i početi tražiti, pružiti ruku na to mjesto koje nam je stvoreno u uhu. Ruku treba spuštati iz zraka prema zemlji, a ne spustiti ju te onda kružiti. Moguće je da ćemo predmet naći kutovima ruke, ali ga i odgurnuti od sebe.
Ne želim reći da to uvijek pali jer nepredvidiva je tekstura predmeta i nebrojeno je mnogo podloga na koje oni mogu pasti.
Tako je i te večeri, meni draga djevojka, bila usredotočena na sam psihološki učinak što joj je dragi mobitel ispao iz ruke. Nije slušala gdje je pao.
Zvučne se slike stvaraju vježbom, vremenom.
Eto, to sam joj htio reći, ali znao sam da me ne bi poslušala ili bi me slušala nezainteresirano. Već sam to doživio od nje.
Ne znam zašto me ne shvaća ozbiljno. Slijep sam jednako kao i ona. Ona ima dobar, savršen sluh, ali to imaju mnogi slijepi ljudi; međutim, nije im izvježban. Ja nemam dobar sluh, ali se trudim biti osjetljiv na sve što mi može pomoći.
Umjesto toga, pozdravih ju, ona mi zahvali na učinjenoj usluzi. Okrenuh se na peti i zaputih van iz zgrade.
Na ulici sam zapalio cigaretu, gledajući u njen prozor.
Komentiraj