Draga Kristina!
Brak je zajednica između muškarca i žene, između muškarca i muškarca, između žene i žene i konačno: između čovjeka i svega onog što mu padne napamet da mu može biti bračni drug.
Uspjeh je svakog kruga hendikepiranih ljudi kada ostvari – brak. Ovdje ti moram odmah reći kako se krugovi rijetko ili gotovo nikad ne miješaju. Nepokretni će se ljudi međusobno uzimati, slijepi će pred oltar povesti slijepog ili slabovidnog partnera, ali ne i gluhoslijepog. Zakon je krugova krut i pragmatično razumljiv. S obzirom na sve rečeno, slijep čovjek koji uspije osvojiti ženu zdravih očiju, zaslužuje sve čestitke, a ne treba ni spominjati, kako su mu očni sudruzi ili kako netko reče, istokobnici, zavidni što im zrači iz cijeloga bića.
Imaju pravo, a sad ćeš vidjeti i zašto.
Oči njegove žene
Tražio sam jedne noći bilo koju vrstu uslužne djelatnosti koja pruža jelo. Netko mi je rekao kako se na križanju dviju ulica nalazi jedna pekarnica koja radi cijelu noć.
Probijao sam se pločnikom koji je bio krcat automobilima, iznesenim stolovima ljetnih kafića. Mada je noć bila ljepljiva i nimalo osvježavajuća, ljudi su proizvodili samo sebi svojstvenu buku.
Ne moram spominjati kako je to probijanje bilo mukotrpno. Često sam morao silaziti s pločnika i hodati po tramvajskoj pruzi. Svaka čast vozačima koji kronično pate od nedovoljnog broja parkirnih mjesta pa automobile smještaju u raznim položajima na raznim mjestima. Nisam bio siguran kada će to križanje biti i kako ću ga prepoznati, ali sam vjerovao da ću nanjušiti miris koji okružuje svaku pekarnicu.
U jednom mi se trenutku učinilo da čujem neki glas iza svojih leđa. Svaki čovjek koji se ne može pohvaliti dobrim sluhom, brzo će odbaciti slušno priviđenje, kao da se nije ni dogodilo. Tako se, naime, lakše nositi s gubitkom sluha vjerujući, naravno, da je još uvijek dobar. I ja sam to učinio, nastavljajući svoj štapni pohod do konačnog cilja kojemu je težio moj prazan želudac.
Ali glas je bio glasniji. Nisam ga više mogao pripisati slušnoj varci jer sam osjetio sasvim jasan dodir na ramenu.
- Kamo ćeš ti? – upitao me dubok muški glas.
Sve sam to opazio jer je trenutno nastala tišina. - Tražim pekaru – rekao sam.
- Zašto hodaš po pruzi? – upitao me. – Mogao te udariti tramvaj.
Htio sam mu objasniti da baš nije bilo mjesta za hodanje trotoarom, ali me prekinuo. - Pekara je tu blizu. Odvest ću te.
Naravno, prihvatio sam pomoć. Nisam se, međutim, mogao oteti dojmu kako mi je glas poznat.
Uhvatio me znalački za ruku da me povede kao neposlušnog derana. Odbio sam i uhvatio ga za lakat.
Hodali smo. On mi je tumačio kako ovdje ima puno automobila (kao da ne znam), kako ne smijem hodati po pruzi jer će me udariti tramvaj.
I onda… - Jesmo li blizu?
- Evo, odmah tu – odgovorila je ONA.
Moj je mecena, izgleda, mogao čitati misli. Rastumačio mi je: - To je moja žena. Znaš li tko sam ja? Ti si sigurno…?
- A ti si Ki…? – upitao sam, ne baš siguran u točnost nagađanja.
Potvrdio je kad smo skrenuli u jedan prolaz i pred nama je neminovno bila pekarnica. to sam čak i ja uspio shvatiti, budući da je miris bio težak kao da se mnoštvo ljudi kremira u zajedničkoj peći. - Evo nas – rekao je Ki…. – Ako treba, pričekat ću te i odvesti kamo treba.
Odbio sam. Sve me više nervirala njegova nadmoć. Bio sam ipak ljubazan i zahvalio im. Barem se nadam da je moje “hvala vam!” ispravno shvatio kao množinu, a ne izraz persiranja.
“Ja još uvijek kao momak živim…”, pjevušio sam vraćajući se istim putem, što je značilo na isti način probijanja. Gotovo da sam žalio za Ki… koji bi me tako spretno vodio, samo zato što njega još spretnije vodi njegova – žena.
I kad ga tako spretno vodi, tako mu još diskretnije šapće informacije koje on, jadni slijepac, ne bi nikad mogao dokučiti. A on onda prosiplje svoje znanje svom istokobniku dok se ovaj zbunjeno pita kako on to zna, a ne vidi.
Osim uloge oka, žene tih muževa često bivaju i sekretarice koje zapisuju ono što njihovi idoli moraju upamtiti. Oni redovito izigravaju stručnjake u nekome području podvikujući na ženu: “zapiši to, zapiši to…”, dok one vjerojatno klimaju glavom i kažu: “da, jesam, jesam…”.
I ono što je poražavajuće, muževi tih žena rijetko hodaju sami. Ako se pak s kim sastaju, onda se to zbude na jednom te istom mjestu.
On će meni, razmišljam dok me sve više hvata pravedni gnjev, mada više ne znam hvata li me zbog njega ili zbog mučnog probijanja glupim zagrebačkim pločnicima u jednoj glupoj ljetnoj noći, s dva mesna bureka (ili kako se to već zove).
Da mi treba žena, žena dobrog oka, što će pod materijalnom odgovornošću potvrditi neki vrsni okulist, shvaćam baš kad…
Razumijete, Zagreb je pun malih stupića…
Komentiraj