Draga Kristina!
Jesam li ti ikad rekao da mi vila srca mog jednom reče kako me ne može zamisliti zaljubljenog.
Oh, kako sam joj to htio pokazati… Htio sam ju uhvatiti za… ruku i izreći sve što osjećam.
Ti koja imaš nevinije ruke
Često s Goranom (žensko ime), sjednem na kavu u neki kafić koji mi se u pravilu ne sviđa, ali drugarstvo je ipak drugarstvo, posuto plemenitom plijesni nesnošljivosti.
Kave služe da se što razmijeni (informacije i poluinformacije). O Ivani koja je s Igorom nešto započela (kako joj samo nije jasno da je on kreten), o Marini koja ne bi ni s kim “do kraja” nego daje napola dok se ne uda; o Draženu koji je razbio zube pavši u tramvaju, pa onda o Josipu koji stalno pije (sram ga može biti). Znamo tako i o nekim drugima koje ja ne znam, ali ih Gorana zna i to je sasvim dovoljno.
Teku tako informacije iz usmenih dosjea kojih se ne bi posramila ni CIA. Kad bi samo ta američka služba znala kako slijepi mogu biti obaviješteni i na koje sve načine mogu doći do informacija. Gorana je, po mome mišljenju, pravi kandidat za taj odgovoran obavještajni posao. Dok ona tako priča o znanim i neznanim slijepim i poluslijepim individuama, radoznalost joj ne posustaje da sazna nešto i o meni. Posebice je zanima moj fizički izgled, a kako je i ona slijepa, nalazi druge načine.
U tridesetima se još može pohvaliti dobrim izgledom za koji se nije potrebno toliko truditi. Kasnije će, znam, biti potrebno nešto napraviti ne želim li podleći genetici, ritmu (ne)življenja, riječju, svemu onome što jesam. No to je daleka budućnost i ja sad pijem kavu s Goranom u jednom od kafića koji mi se, kako već rekoh, ne sviđa.
I dok mi govori o tome da su djevojke X, Y, Z pričale o veličini izvjesna alata u izvjesna gospodina, njena mi je ruka na koljenu. Stišće ga u zanosu govora i ja imam osjećaj da ga, možda, prispodobljuje s izvjesnim alatom.
Dok govori o Draženu što je, kako već rekoh, razbio zube, njena mi ruka počiva na bedru i polako klizi nagore. Premda mi se približava minskoj zoni, to nipošto nije seksualan pokret. To je samo neverbalna gesta koja pojačava njene riječi. Ja to znam, a zna to i ona pa moja zona miruje.
Ruka joj se naglo diže i nađe na ramenu dok govori… više ne znam o čemu, a sekundu kasnije već mi miluje struk.
Ja nju nisam dirao jer bi to, razumije se, bilo nepristojno. A nije ni ona mene dirala; samo je provjeravala jesam li se udebljao. Ova metoda prepipavanja pod krinkom neverbalnih pojačajnih gesti toliko je prozirna i česta u slijepih žena. Muškarci, naime, to isto rade, ali oni bi nakon toga željeli uvesti u igru i težu artiljeriju od samih ruku.
Nisam se udebljao i znam da će Gorana ostati zakinuta za sočnu informaciju koju će o meni podijeliti s nekim drugim, možda baš u ovom istom kafiću.
I konačno, kad me pitala kako mi je na poslu, rukom mi je dotakla lice. Brzo ju je makla jer se nabola na oštru mi bradu. Nisam je žalio. Pomislio sam na to da mi nije dotakla nos i čelo, a o glavi da ne govorim; upravo je ona pravi izvor informacija. Glava mi nije okrugla nego više onako, balkanoidna, kockasta. Ali to Gorana tek mora otkriti.
Nisam vidio svojim očima, ali znam da se i slijepe žene međusobno tako, razgovarajući, neverbalno ispipaju. To im je, uvjeren sam, čak i draže nego pipati muško tijelo koje jedva čeka neki mig ne bi li zračenje otpočelo.
Rezultat se neverbalnih pokreta svodi na rečenice izrečene kroz smijeh: kako je Ivana debela, Marina nekako mršava. Nije to za čuđenje. Jer ako se sazna veličina izvjesna alata u izvjesna gospodina i o tome naširoko priča, što je onda niski prelet ruke neke sljepače po mome tijelu… Do alata neće doći, barem ne u kafiću.
Komentiraj