Draga Kristina!
Znaš li da su oči prozori duše?
Pogledaj me u oči
bilo je to ono veče koje ću dugo pamtiti. Lipe su lile svoju ljepotu. Učinilo mi se da je zrak bio nijansiran uzbuđenjem moga očekivanja. A takvo stanje u meni može pobuditi jedino očekivanje – nje.
Dogovor između dvoje slijepih pomalo sliči na onaj kad su se Piram i Tizba trebali naći jedne ljetne noći ne znajući zapravo kad će tko doći. Moja je tako dužnost bila da ju čekam. Ona će doći u osam. Prepoznat ću ju po udarcima štapa. Doći će do ulaznih vrata zgrade i tako dalje.
Bio sam na položaju već četvrt do osam. Za svaki slučaj. Da prevarim prolaznike, zapalio sam cigaretu. Inače ne bih, zar ne? Pušenje možda jest štetno, ali pušači imaju uvijek izgovor zašto su na određenom mjestu u neodređeno vrijeme. Zaboga, oni puše. Da sam bio bez cigarete, možda bi me svatko pitao treba li mi pomoć, čekam li koga.
Nakon jedne cigarete, uslijedila je druga. A tek je bilo deset do osam. Kad mi je pušenje dosadilo, a hoće to ponekad, trljao sam ekran mobitela čitajući poruke kojih nije bilo, provjeravajući novosti na društvenim mrežama, kojih također nije bilo. Konačno mi je i to dosadilo. Ukipio sam se kao vojnik na straži. I čekao.
“Vladarice srca moga, zar ti ne vidiš”, započeh u sebi refren jedne Zečićeve pjesme. Stvarno, ona ne vidi, prekinuh pjevušenje tom nenadanom spoznajom. I netko me dotače.
“Dobra večer”, pozdravi me vladarica srca moga. Malo me iznenadila jer nisam čuo udarce njena štapa, nisam čuo ni zvuk koraka. I onda će mi netko reći da je sljepoća teža od gluhoće.
Povukao sam ju za sobom dublje u kut zgrade. Stajali smo tako rame uz rame i počeli razgovor.
U nekom sam trenutku promijenio položaj. Bio sam sada okrenut prema njoj, licem u lice. I opet smo razgovarali, a meni je promjena položaja omogućila da ju ponekad uhvatim za ruku. Ali nisam ju stalno držao, već je to ovisilo, naravno, o žaru izgovorenih rečenica.
Možda što sam zaslijepljen njenom nazočnošću, tek sam shvatio da je više nema na onome mjestu gdje je trebala biti. Čuo sam joj glas, ali… Ukratko, pružio sam ruku, uvjeren da ću dotaći… ali ne i hladne rešetke na vratima.
Nije me ostavila, samo je i ona promijenila položaj. Bila je ispred mene, ali malo udesno. Moje je desno rame tako milovalo njeno. Slijedeći instinkt, pomaknuh se pa sam sad opet bio ispred nje punom širinom svoje pojave. kao da nismo bili svjesni svoga pritajenog plesa, nastavili smo razgovarati. Držao sam ruku ponad njena ramena da u pravi tren primijetim sljedeći njen potez. Jest, plesne korake obično vode muškarci, ali te je večeri bilo sve neobično.
Promijenila je još jednom mjesto. Slijedio sam ju. Bila je sad naslonjena na rešetke vrata. Nisam joj više dao da se pomakne. Ali nisam ju gledao u oči, usnama sam joj doticao uho, a nosom staklo vrata. Nije bilo važno jer sam šaptao samo njoj posvećene riječi.
Oni koji su u mogućnosti, vole gledati u klimatizacijske otvore tuđih duša. Ponekad im je neugodno kad u slijepim očima ništa ne vide. Stoje nam sučelice, ali ne znaju u što bi gledali. Žao mi ih je jer im govor postaje malčice nesiguran, a često je obojan onim grcajem sažalnosti koji propitkuje mentalnu nam bistrinu.
A mi? Mi znamo da zbog društvene prihvaćenosti moramo stajati nasuprot osobi s kojom govorimo. Znamo to i trudimo se to činiti, ali često u nama prevlada ona slušna potreba za plesnim promjenama. Mnogi imaju vještinu da iz prvotnog položaja učine pokret od 180 stupnjeva te razgovor završe okrenuti leđima sugovorniku.
Trudim se da što dulje i češće gledam u oči. Nezamislivo je, ali istinito: i slijepe su oči prozori duše.
Zanima li vas jesmo li nas dvoje uspješno završili svoj razgovor? O, da, jesmo! I još sam je otpratio komad puta uz nama razumljiv smijeh. Bez gledanja.
Komentiraj