Draga Kristina!
Galileo je davnih dana istraživao kretanja nebeskih tijela, pa i same Zemlje što je mnoge tada ljutnulo. Pisat ću ti o kretanju meni bližih, ljudskih tijela.
U štapu je sreća
Najljepše je doba u životu slijepog stvora ono kad se ne može složiti sa svojom nutrinom što on zapravo jest. Odbija biti slijep, kao da će mu to pomoći da najednom progleda. Odbija živjeti kao slijepa persona, a u nebeskim se krugovima uopće ne raspravlja o njegovoj novoj promjeni.
Jedan tako prosvjedni gest dogodi se kada srčano odbije i svoj štap. A štap ima najdublju moguću simboliku u ljudskom postojanju. Nije slučajno da “ono” čime se čovjek stvara nalikuje baš štapu. Kako to odbijanje izgleda?
Prije su gubavci nosili zvona čime su upozoravali svijet na svoj dolazak. Tako u mislima našeg slijepog buntovnika odjekuje i udarac štapa o pločnik ili samo njegovo držanje u ruci. Ako imam štap, misli taj nesretnik, svi će vidjeti da sam slijep.
I neće ga nositi. Sakrije ga u kutku svoje sobe ili pak u dubinu torbe. Manje se uočava da je netko slijep, naime, kad hoda bilo s kim. Naravno, ovako glup zaključak može niknuti u glavi samo slijepe osobe.
Doduše, nema štapa, ali slijepog buntovnika koji se pokušava sakriti, odaju oči, a ako slučajno ima nepomućen izgled, onda ga odaje držanje i kretanje. Koliko god da se trudi, hodanje mu je teturavo. I konačno, ljudi koji vide nikad se ne drže za lakat da bi zajedno hodali. No, naš buntovnik to ne zna i hoda u čijoj pratnji s blaženim izrazom neslućenog invalida. Ova je pojavnost uočljiva u manjim sredinama, ali se zna odraziti i u glavnome gradu države gdje su ljudi već na sve navikli.
“Sram me”, reći će neko debeljuškasto djevojče. “Šta će mu”, reći će neka mama, “zato sam ja tu da mu pomažem.” Eto, neki imaju veze u Uredu za vječni život.
Ovo poricanje može biti i dražesno, kad s vremenom nestane i kad se sramežljivo ružno pače pretvori u krasna labuda što ponosno gura štap ispred sebe.
Ali ima i takvih slijepih budalaša koji nikad nisu prihvatili svoj očinji vid kao dar s neba. Kad im ponestane ljudskih žrtava koje bi ih pratile, u svijet se upuštaju sami, bez štapa. Hodaju za zvukom drugih ljudi, sapleću se o malene prepreke koje bi se štapom tako elegantno primijetile i koje bi s lakoćom izbjegli. Jednom riječju, prava su slika jada i nemoći dok tako teturaju ulicama grada, često kvrgavih izbočina u području čeonog režnja, niz koji se, gdjekad slijeva i tanak mlaz krvi. Ta skupina nikad neće ništa pitati. Ako primjerice, tramvaj neće imati najavu svoga broja, oni će uletjeti u njega. A kad unutra shvate kojom se linijom voze, neće priznati pogrešku; naprotiv, reći će: “e baš mi taj tramvaj treba.”
U zatvorenom se prostoru ponašaju također kao da vide. I druge će okriviti za svoje vidne propuste. Kad me jedna dama, mašući rukama stisnutih šaka, udarila u ono što se kod njih zove bikini zona, rekla mi je: “Što si mi se namjestio?” Nisam joj ništa odgovorio. Muškarci će najbolje znati zašto.
Kad se štap prihvati kao fenjer koji gori, ali boli nas štap za to, uočavamo kako nam je kretanje ipak sigurnije i brže. Oni koji u duši osjećaju još uvijek određenu štapomržnju, a osjećaju se i usamljeno, mogu uzeti psa vodiča.
Štapom je ili sa psom moguće samostalno kretanje poznatim putevima i otkrivanje novih. Ovu slobodu nam neće priuštiti nitko s rodoslovnog stabla.
Bit ćemo manje slijepi ako se krećemo kao slijepi.
Komentiraj