Zdravo Kristina!
Koliko mi je duša lakša otkad se tebi povjerava.
Pomozi bližnjem svom
Lako je zamisliti jedan sasvim običan dan. Gradska vreva je nešto na što smo svi navikli. Tramvaji voze svojim nekim redom, biciklisti se guraju među pješacima, vozači motornih prometala mahnito trube, spuštaju stakla kako bi kriknuli neku sočnu psovku u kojoj su oni vršitelji radnje, a trpna je imenica majka onoga kome je kletva namijenjena. Svi ćemo se složiti da je u ovim uvjetima teško hodati do svoga cilja. Još je teže ako do toga cilja hoda netko tko je slijep i koji svako malo štapom zapinje o sve moderne izazove koje donosi gradska sredina.
Nije teško zamisliti da jedna Petra hoda pločnikom elegantno mašući svojim štapom. Odlučila je otići frizeru kojeg joj je preporučila prijateljica. Djevojka je to čvrstog karaktera i neće ju ništa smesti da dođe do tog frizerskog salona kako bi promijenila po tisućiti put boju svojih pramenova, samo zato da sutra bude nezadovoljna jer je u glasu svoje videće prijateljice osjetila oklijevanje kad je davala svoj sud.
I hoda tako Petra i ramenom udari u retrovizor jednog velikog automobila koji je parkiran ispred zgrade gdje je sjedište, recimo, HDZ-a. Da se ne radi o automobilu u vlasništvu HDZ-a, moglo bi se onda slobodno reći da je nepropisno parkiran.
- Pa tko te ovdje postavio? – izreći će Petra pitanje u stilu slavenske antiteze, mada s književnošću nema nikakve veze.
I dok još to govori, brzo joj prilazi jedan pristali, mišićavi gospodin, ljubazno ju hvata za ruku i usmjerava dalje od političkog automobila za čije čuvanje dobiva plaću.
Djevojka je ogorčena, ali nastavlja svoj put. Malo dalje, zapne joj štap, kao da ima svoju volju, o kotač jednog bicikla na kojemu sjedi postarija gospođa. - Oprostite, ja sam kriva – drhturavim će glasom vremenom načeta stanovnica glavnog grada, izvlačeći iz sebe zadnje atome snage kako bi zadržala ravnotežu.
U Petri se budi onaj osjećaj. Znate na koji mislim. - Ma šta oprostite! – poviče. – Jel’ ja moram paziti na vaš bicikl?
Gospođa brzo silazi s bicikla, začudno brzo za svoje godine, prislanja ga na rasvjetni stup i prilazi bliže. - Oprostite – kaže – mogu vas odvesti gdje trebate.
No Petru više ne bi smirilo ni djelovanje uspavljujućih sredstava. Trzne rukom da se oslobodi gospođinog stiska. - Ne treba mi vaša pomoć! – povišenim će glasom. Maknite mi se s puta!
Zamahne štapom u nešto širem luku nego je potrebno i nastavi dalje. Gospođa gleda zbunjeno za njom, odmahuje sijedom glavom i opet se s mukom penje na bicikl, pridržavajući se za rasvjetni stup.
Djevojka dolazi do semafora koji osim crvenkasto-zelene svjetlosti lije i zvuk. Prilazi joj mladić, dobro njegovan, pravi proizvod nastao u znoju raznih teretana. - Mogu li vam pomoći? – pita ju. – Da vas prevedem?
- Ne treba – odreže ona kratko.
Mladić je zbunjen. Odlazi.
Naša junakinja prelazi cestu, dolazi na suprotni pločnik i udari koljenom u dječja kolica.
I to je trenutak kada potpuno gubi pribranost. - Koji vam je! – (Ovdje upotrijebi onaj izraz što je nekoć na staroslavenskom označavao pjetlića.)
Žena, na kojoj su još vidljivi tragovi zadnjeg, osmog porođaja kaže pomirljivo: - Joj, nisam vas vidjela.
- Ma nemojte! – viče naša Petrica.
- Stvarno – pokušava žena – nisam…
- Šta niste?! – slijepim bijesom kipti naše djevojče. – Ja moram paziti na vaša glupa kolica i vaše derište!
Novokomponiranoj je majci neugodno. Prilaze još neke građanke. Gledaju i slušaju. Kimaju glavama. Na Petrinoj su strani, reklo bi se, mada šute. - Oprostite – pokušava opet vlasnica dječjih kolica i djeteta u njemu.
- Idite u… (Ovdje mlada dama upotrijebi slikovit opis onoga kroz što svako dijete dolazi na svijet.)
- Gospođo, trebali ste paziti – javi se jedan ženski glas – ona ne vidi.
Vlasnica toga glasa hvata Petru za ruku želeći ju usmjeriti, ni sama ne znajući kamo. - Pustite me! – Petra će još u uzvišenom stanju duha.
Žena ju pušta kao da ju je opekao grom.
Kasnije, nakon bojenja pramenova u crveno rumenilo romantičnog zalaska sunca, Petra prijateljici pripovijeda svoje doživljaje.
Uistinu, ljudi koji vide ponekad hodaju nepažljivo, stoje na uglovima ulica živo razgovarajući; bogati i oni manje imućni parkiraju nepropisno svoje automobile, motorne bicikle, tačke…
Velika je ponekad cijena živjeti u glavnome gradu.
Komentiraj