Zdravo da si draga Kristina!
Sjećaš li se da su se prije kraljevi svojim nacijama obraćali u množini?
Mi smo mi
Vele oni koji vide da se očima prima skoro sto posto informacija. Kako da im povjerujem kad ne vidim? No, ono što čak i ja znam jest da se očima uspostavlja telefonska veza između dva pojedinca. Onda slijedi više ili manje razumljiv govorni čin. Upravo je tragikomično što se sve može dogoditi ako mi je tko u službi pratnje.
Poželio sam jednom prilikom obnoviti zalihu svojih gaćica. Ah, ne gaćica, to zvuči previše prostački, dakle, svog nutarnjeg rublja. Što je lakše, nego zamoliti neku dobru krštenu dušu da pođe sa mnom u trgovinu, da mi opiše kakvih sve motiva na tim proizvodima ima, kakva je boja i tekstura; konačno, da mi nabaci jedan komad nutarnjeg rublja na prste, a ja ću već steći dojam kako će to prianjati uz moju radnu površinu i istaknutu pozadinu.
Ušli smo tako nas dvoje (jer za taj je posao idealna žena) u trgovinu. Mnoštvo mirisa po raznim odjevnim predmetima, mnoštvo polica, skučen prostor. Ona i ja se provlačimo i konačno stanemo. Police s muškim nutarnjim rubljem. Opisuje mi ih tihim diskretnim glasom. Klimam znalački glavom, mada pojma nemam koju vrstu trenutno nosim.
Kao ni od kuda, za moje shvaćanje, pojavi se prodavačica. Pita moju pratiteljicu što želi. Ona joj objašnjava da gleda nutarnje rublje za mene.
- Recite mu da su ove dobre – reče službenica prodaje pokazujući nešto.
Pratiteljica mi opetuje: - Ove su dobre.
A onda se trgne i kaže kroz smijeh: - Oprosti, sad ću ti pokazati.
Uzeo sam to neko nutarnje rublje, iako sam ubrzo zaboravio kakva obilježja nose moje gaće koje ću s ponosom nositi na očigled samoga sebe.
Na blagajni sam jasno i glasno rekao da ću ja platiti, a ona je izdala račun i pratiteljici rekla: - Recite mu da je cijena…
- Mogu li platiti karticom? – prekinuh ju sve se više nervirajući.
Pružio sam tu plastičnu stvar, a ona ju je uzela. Upitala me hoću li moći utipkati PIN. Potvrdio sam. Primakla mi je tipkovnicu i imao sam osjećaj, gledala sa sumnjom. Sve je dobro što se dobro svrši, pa je tako i prodavačica bila sretna kad smo završili ovaj važan posao. S gaćama koje su se zibale u vrećici, izašao sam sa svojom pratiteljicom.
Uvijek me iznenadi kako to s lakoćom nastane. Hodaš s nekim tko iole vidi i već se drugi njemu obraćaju. Govore o nama kao da nas nema. Gotovo da je pogubno hodati s kime u pratnji, kad nas tako brzo svedu u treće lice jednine.
A kad jednom počnu s verbalnim poniženjem, nastave i intelektualnim. Mogu tako upitati vašu pratnju možete li sami sjesti, možete li sami jesti, možete li sami ispružiti mjehur…
Protiv ove je pojave borba teška. Mnogo je lakše kad ste u pratnji nekoga tko je produhovljen pa će i sam upozoriti druge da se obrati baš vama. Ako pak niste, a to su najčešće članovi rodoslovnog stabla, onda morate sami prekinuti tu konverzaciju. Trebate jasno reći da on/ona razgovara s vama, makar riskirate da vam kasnije krv vaše krvi prigovori zbog toga. Jer u konačnici, vizualni kontakt jest važan, ali kako, zaboga, doći do njega.
Jednom, možda, dobijemo oči na USB punjenje, a dotada…
Recite nam kaj ste trebali…
Komentiraj