Draga Kristina!
Jedino što mi u životu preostaje jest mahanje perom.
Slijepo stvaralaštvo
Da nož može promašiti, a riječ nikada, vjerojatno ste svi doživjeli. Ipak se nadam da niste doživjeli promašaj noža jer i taj čin može biti poguban za živčani sustav. A savršenu preciznost riječi koja gađa svoju metu, možda ne treba ni spominjati.
Bilo kako bilo, književnost je stari ljudski zanat. Usmena ima svoju vrijednost, ali zanimljivija je ipak ona pisana.
I slijepi su poticani na stvaralaštvo. Hoće li oni biti vješti jahači na vatrenom Pegazu ili samo vješti pisci proznih djela, ovisi o njima samima, odnosno o prirodnoj udarenosti koja je neminovna za taj posao. A što je ta udarenost? To je posebno stanje duha, a katkad i tijela, u kojemu se dogodi da autor počne buncati svoje rječničko bogatstvo nižući tako krivudave slike, kakve rade i apstraktni slikari kada sačinjavaju psihodelični goblen na platnu.
Slijepi često mogu, zbog skučenosti svojih spoznaja ili nesigurne erekcije duha, pisati o sebi. Tako se naslovi njihovih pripovijedaka, pjesama ili dramskih igrokaza svode na jadno stanje kakvo je sljepoća. Srceparajući su tako naslovi: Putovanje naslijepo, Slijepi vijenac, Slijepa igra, Slijepi miš. Ima toga još, ali teško bi bilo nabrojati sve asocijacije koje se stvaraju samo jednom riječju.
Slijepa se književnost okuplja u tajnosti, u klanovima zajednice istokobnika. A publika je tih istokobnika zbilja šarolika. Neki oduševljeno plješću, govoreći na sav glas: “Interesantno, interesantno!”; neki su oštri kritičari (to su oni koji se nikad nisu ni okušali u toj književnosti). Kako su Bogom dani da kritiziraju, kažu da pred javnost videćih ljudi ne valja iznositi takvo prljavo rublje. Lako je zaključiti da biti književnik među slijepim poznanicima nije slava o kojoj sanjaju oni obični pisci koji imaju sreće da im je vid postojano zdrav.
Ponekad se neki slijepi pojedinac koji riječ ljubi i na papir ju meće, probije izvan začaranog obnevidjelog kruga u daleki, nepoznati svijet ljudi koji vide. A u tom svijetu, tako dalekom i nepoznatom, uopće nema kritičkog osvrta. Svijet se to ne usudi učiniti. Taj svijet ovacijama dočekuje svaku pisanu tvorevinu, kličući: “Bravo! Slijepi pjesnik! Slijepa spisateljica! S kakvom su lakoćom penetrirali u ono nepoznato, a slijepi su!”. Postane tako on ili ona poznat/poznata, viseći na križu sažaljive pohvale.
Čovjek je, makar bio i slijep, spreman sve učiniti za pet minuta slave. Upitan, možda, odakle mu inspiracija, poeta će slijepi odgovoriti: “Tražim u svemu smisao, a smisao mi daje ljubav. Tražim ljubav. To je poezija koja pokušava proniknuti u neuzvraćenu ljubav koja je lišena svih granica pojmljivog i ne pokorava se zakonima tjelesnih nedostataka.” Slijepa će spisateljica reći kako ipak vidi neke mutne sjene, a pisanje joj predstavlja jedini smisao života. Jer, pisanje je otkrila na pragu četrdesetih, a u svojoj prozi ona promiče razumijevanje, snošljivost i toleranciju za dubiozne ljudske odnose koji vladaju univerzumom. I naravski, oboje će laurelata s ponosom istaći kako ih sljepoća nije sprječavala da vitlaju jezikom sve u šesnaest.
Književnost je danas poput McDonaldsa. Zato i obični književnici, pjesnici i ostali iz te branše, pišu najlakšim mogućim stilom, takozvanim slobodnim.
I pritom mi pada Šimić napamet. Ne, ne volim ga i ne mislim da je takvo nizanje riječi dostatno.
A opet, Šimić je mila majka prema današnjim poetiiranim slobodnjacima…
Komentiraj