Zdravo Kristina!
Sve više osjećam da je moje mjesto u onoj ustanovi gdje se neuspješno liječi um.
Ali ludost može napisati još poneku priču, zar ne?
Tri čina
Prvi čin
Tako je dobro govoriti o drugima. Ta je privlačnost zbilja snažna, pogotovo onda kad se govori o čijim manama, propustima, izgledu… Jednom riječju, kad se govori o svemu što nam se kod nekoga ne sviđa. Sa svojim neslaganjem lakše živimo, ako ga izrazimo naglas u društvu povjerljive osobe koja dijeli naše mišljenje i pridodaje nove detalje o kojima nismo ništa znali.
Ah, ne mogu se ni ja oduprijeti toj čaroliji. Često tako razgovaram sa svojim dragim i milim poznanicima o drugim bliskim nam i dragim ljudima. Svako se zadovoljstvo mora nužno platiti pa i ovo ima određenu svoju cijenu.
Dogodi se tako da na ulici sretnem Igora. Muški se zagrlimo ne obazirući se na druge prolaznike. Počnemo razgovarati i u hipu već spominjemo Damira. On je po našemu mišljenju umišljen stvor koji ne zaslužuje onu krasnu djevojku Ivanu. Nije nam jasno kako ga ona može voljeti, kako ne vidi ono što je nama sasvim razvidno, naime, da je obična budala. Slažemo se i u tome da Damir nije poželjan ni u čijem društvu. I kako se naš slučajni susret razbuktava, saga našeg nezadovoljstva prema Damiru poprima gotovo epski oblik, a mi sve glasnije govorimo nastojeći međusobno dokazati svoju upućenost.
Narodna mudrost kazuje nam da je svijet malen. Nerazuman je to zaključak s obzirom koliko milijuna ljudi živi na Zemlji. Ali jednom nam se svijet uistinu učinio malenim, čak i pretijesnim, kad smo iza svojih leđa čuli Damirov Glas. Slučaj je htio da je i on prolazio određenog dana, u određeno vrijeme, baš tom određenom ulicom. Čuo je naše glasove. Kukavički nam se prišuljao iza leđa i slušao o samome sebi ono što mu nikad izravno ne bismo rekli. Najgore je od svega što mi nismo znali što je on sve čuo. Ta je neizvjesnost gora od smrti. Polako ispuštamo vjetar olakšanja jer je Damir svejednako ljubazan i nasmijan što nas je sreo. Možda nije čuo ništa važno, vjerojatno obojica pomišljamo pristajući s iskrenom radošću na Damirov poziv da malo sjednemo i popijemo kavu. I dok sva trojica složno udaramo takt štapovima do najbližeg kafića, zavjetujem se Gospi od Kamenitih vrata da ću o drugima razgovarati samo u intimnoj atmosferi zatvorenog prostora.
Drugi čin
Ulazim u jednu sobu koja je namijenjena sastanku poradi važne stvari. Ima nekoliko ljudi, uglavnom onih koji vide. Žamor je. Skoro da se nitko ne obazire na moj dolazak. Konačno netko ustaje i pokazuje mi slobodan stolac.
Žamor se stišava, a ja ne mogu točno odrediti tko se sve nalazi u sobi. Sastanak počinje. Teme se nižu i pomalo se svi uključuju u raspravu. Neke ljude prepoznajem, ali ne sve. Shvaćam svoju pogrešku. Zbog nepoznavanja ljudi, teško mi je pratiti tijek razgovora.
Trebao sam upitati tko se sve nalazi u sobi kad se žamor stišao. Nisam to učinio. Još bolje, trebao mi je netko sam na početku reći tko se sve nalazi. Ovakvo postepeno (ne)otkrivanje sugovornika nije baš ugodno ni praktično.
Sažalih se sam nad sobom baš u trenutku kad je sastanak završio i kad su se svi radosno počeli razilaziti.
Treći čin
Hvala nebesima što postoji skupina ljudi koji se nazivaju znanstvenicima. Oni su zaslužni za sveopći ljudski napredak. Znanost je već svašta otkrila. Od korisnih otkrića moram naglasiti ono da špek ne šteti ljudskom zdravlju. Bio sam tako tužan kad je prije nekoliko godina špek bio na udaru znanosti i kad su ga proglasili zločincem koji nam zlo čini.
Od svih ipak znanstvenih istraživanja, meni su najdraža ona koja se bave liječenjem sljepoće. Oh, srce mi zaigra kad čujem da je neka skupina predvođena opet nekim izvjesnim doktorom otkrila još jedan način povratka vida. Šire se ta otkrića u sve većem broju država. Vid se tako može vratiti u Engleskoj, Americi, Australiji; uvjeren sam da će i kineski liječnici dati svoj doprinos.
Svaka čast medijima jer i oni prate te vrle znanstvenike. Njihovi članci gotovo uvijek imaju naslov: “Slijepi će progledati” ili pak “Nova nada za slijepe”. Jedan je članak imao i naslov “Vratite vid pomoću mobilne aplikacije”. A zapravo se radi o ranom otkrivanju bolesti oka tako da se pogleda u kameru, a ona odmah shvati što s okom nije u redu i pošalje podatke nekom liječničkom centru. Bio sam tako tronut jer je aplikacija namijenjena siromašnijim zemljama. Jedino nije pisalo kako da siromašne zemlje svojem očno nezdravom stanovništvu pribavi mobitele s dobrim kamerama.
Ima nas, dakle, koji se opajamo dostignućima, maštamo kako vratiti vid te da ćemo to jednog dana učiniti. Meni je ta nada snažnija posebice nakon nekoliko ispijenih piva. Već tada osjećam da nazirem konture stasite djevojke koja mi donosi jedanaesto.
A tek u snovima kako vidim? Vidim nepoznate krajeve, radim posao iz snova vozeći kamion gradske čistoće. Naime, u Centru “Vinko Bek” dali su mi otkaz kako sam progledao. I naravno, imam nove prijatelje, ljude koji vide. Budući da sam vratio zdravlje svojim očima, ne smatram da je potrebno družiti se s onima koji su ostali slijepi.
Kad se probudim iz tako slatkih snova, bude mi malo teško oko ono malo duše što imam. Shvatim da će mi dan biti isti kao što je bio jučer i kakav će biti sutra, to jest, slijep!
Neki mi govore da se opijam lažnim nadama, iluzijama koje se nikad neće ispuniti. Kažu da se vraćanje vida može učiniti samo određenim vrstama bolesti. Ne slušam ih. Lažu, znam da lažu! Hoće me uvući u svoje i moje sljepilo bez dna.
Komentiraj