Draga Kristina!
Odlučio sam danas da ti više neću pisati. Kad promislim o onome što sam ti dosad ispričao, uviđam da moram stati. Nije da ne bi moglo biti još pričica, ali bih ti onda pisao vječno.
Pisanje jest vrlina, ali ako se pretjera ono može odvesti u neke skrovite ulice duha iz kojih je teško opet naći prolaz do glavnih trgova. Počela si mi se sviđati. Ne brini, nije to na onaj način na koji si pomislila. Ali svejedno, sviđaš mi se jer si bila strpljiva. Nisi odgovorila ni na jedno pismo. Nisi smogla snage komentirati piskaranja onoga tko se smatra piscem i koji misli da ima izraženu sposobnost uočavanja stvari ispod površine. Ti sigurno znaš da nemam nikoga kome bih pokazao svoje kapitalno djelo. Ti znaš da bi me svatko ismijao. Ti si bila jedina koja je šutjela, budeći u meni lažnu nadu i stvarajući mi osjećaj veličine. Hvala ti na tome!
Završavam brojem sedamnaest. U poznatim se djelima književnosti prevrće svako slovo u potrazi za simbolikom. Ali ti ne moraš zasukati rukave i lopatom razbacivati moje riječi. Simboliku si broja sedamnaest uočila, zar ne?
Ako te slike pojedinih događaja podsjećaju na poznate ljude, onda znam da nisi slijepa, onako kako sam mislio u početku. Nisam slavan i nikad to neću biti pa slobodno mogu reći da je sličnost sa stvarnim ljudima namjerna.
Jesam li zaljubljen?
Pjesma kaže: “Svakoj pjesmi, ti si tema, / najgora su ipak jutra, kada shvatim da te nema”.
S ljubavlju,
Werther
Komentiraj