Vjeran je osluškivao, premda ništa nije mogao čuti. A onda je osjetio da mu netko ili nešto dotiče uši i gura u njih nešto nalik gumi.
- Vidim da si budan. – rekao je glas umjetne inteligencije. – Malo si bio pogubljen. Sad je sve u redu. Odgovara li ti ova jačina frekvencije?
Čovjek je na krevetu bio nepomičan. Njegovi su se slušni aparatići namještali vođeni tajnom rukom bežične tehnologije. Učinilo mu se da čuje ptice, glasove kojih odavno više nije bilo. Majka mu je govorila da mu želi puno zdravlja, otac mu se rugao da se smiješi kao da je poludio; čuo je braću i sestre. Zatim je čuo glas svoje žene. I nju nije čuo dugo godina. No svejedno, Vesnin je glas bio jednak onome kojega se sjećao. I konačno, čuo je još jedan glas. Svjetlanin. - Vidim da i dalje dobro reagiraš na oba glasa. – rekao je glas umjetne inteligencije koju su nekad zvali Gemini. Tvornička su se imena mijenjala, ali je Gemini ostao i dalje u svakodnevnoj upotrebi.
- Što se dogodilo? – upitao je Vjeran. Čuo je svoj glas, pomalo nazalan, iskrivljen teškom gluhoćom i starošću.
- Imao si napad. – mirno je odgovorio Gemini. – Prvo te probao oživjeti ChatGPT, ali je zabrljao, srušio se pa sam ja preuzeo stvar.
- Gdje sam? – pitao je Vjeran opipavajući se.
- U staračkome domu. Imao si moždani udar, ali sad ti je bolje. Imaš 70 godina, zoveš se Vjeran. Je li to dovoljno informacija ili želiš još?
- Ionako te ne mogu prekinuti. – odgovorio je Vjeran. Počeo se prisjećati da je nekad bio informatičar. Stare su se navike polako vraćale, a pogotovo dio programskih kodova koje je nekad pisao i analizirao.
- Demografske podatke znaš pa te njima neću mučiti. – susretljivo je rekao Gemini. – Ali znam što ne znaš, a morao bi znati. To ću ti ponoviti.
- Zanimljivo je da si bio oženjen. Žena se zvala i još se zove Vesna. Bili ste u braku koju godinu, a onda te ona ostavila. Otišla je s drugim i ostala trudna. Mogu ti pokazati slike toga trenutka. Želiš li?
- Tvoja šutnja znači da želiš? Slike ću izoštriti dovoljno snažno da ćeš vidjeti svaki detalj. Je li ova rezolucija dovoljna?
- Ne zatvaraj oči, Vjerane! Pustit ću ti i zvuk.
Ovo nije mogao spriječiti. Ruke su mu drhtale dok ih je približaao ušima. U aparatima je odjekivao Vesnin glas: “To se jednostavno dogodilo. Žao mi je. Ali bit ću majka. Ti si, realno, disfunkcionalan. Imat ću dijete, Vjerane.” - Kasnije je slijedila rastava. – spokojno je nastavio govoriti Gemini. Vesna se udala za Romana. Ti si otišao iz njenog stana. Bio si podstanar. Možda si u nekim trenutcima bio opet ono što si bio i prije – alkoholičar. Želiš li zvučni zapis nekog od pijanstava?
Dok je Gemini puštao zvuk jedne Vjeranove pijane epizode, on se sjetio kako je jednom davno, sasvim slučajno, poljubio Svjetlanu u kosu. Ona to nije ni opazila. Bio je to letimičan poljubac na kraju jednoga lipnja; lipe su snažno mirisale i u njemu izazivale tugu jer je taj poljubac bio beznadan. No Gemini to nije znao jer je nastavio, nakon što je snimka završila. - Nakon nekog si vremena počeo posjećivati Svjetlanu. Bila je mlađa od tebe, sjećaš li se? Premda je ona imala neke osjećaje prema tebi, nije bila spremna dati ti nešto više. Ipak je bila dobro odgojena djevojka, kasnije i žena. Roditeljski se nauk teško mijenja. Trebao si to shvatiti još davno, a nisi. Trebao si se sjetiti što ti je njena majka rekla. “Nikad vi nećete biti skupa jer si ti puno stariji od nje.” Želiš li da reproduciram poruku njene majke? Imam snimku.
- Tvoja šutnja znači da želiš. – Gemini je, činilo se, malo likovao. – Poslušaj. Bilo je to prije četrdeset godina.
Kao da se magla podigla, a Vjeranov je um preplavio niz slika i zvukova. Uistinu je to bio taj razgovor, telefonski razgovor, a prije njega Svjetlanina poruka: “Moram pitati svoje za mišljenje”. - Godine su prošle, a ti si se sreo s Vesnom, oženio, ali kako već znamo, ona te ostavila jer si bio neupotrebljiv. No kada si se javio Svjetlani, ona te po drugi put odbila. Sjećaš i se? Želiš li da ponovim taj trenutak?
- Neee! – zarežao je Vjeran.
- Ali brzo ćeš dobiti novu terapiju, samo da ja dovršim svoju priču. – utješno je rekao Gemini.
- Svjetlana se udala za Filipa. Imaju dvoje djece i žive, koje li slučajnosti, dvije ulice dalje. Zanimljiva podudarnost kojom si odabrao ovaj dom, nije li?
- Ispričavam se. Nakon provjere tvoje bankovne prošlosti, vidim da nisi imao puno novca ni izbora. Vesna isto ima dijete, to znaš. Znaš li da se zove Rafael? Sjećaš li se da ste oboje odabrali to ime kada ste bili u braku i vjerovali da ćete imati dijete? Nije li lijepo što je Vesna ime dala svome djetetu koje je trebala imati s tobom? Sjećaš li se zašto ste ga odabrali? Mogu ti pomoći u odgovoru. Želiš li?
Odmahnuo je rukom, ovaj put odlučno. - U redu, Svjetlanina se djeca zovu Ante i Ivan. Svjetlana je nedavno proslavila 57. rođendan, a Filip 54. Vesna je ove godine navršila 67. Rafael je student medicine, a ima i djevojku.
Vjeranu je bivalo mučno od te navale koju nije mogao zaustaviti osim povremenim pokretima ruku. Ako je ovo način oporavka od moždanoga udara, nejasno je pomislio, onda je svijet postao okrutno mjesto. - Uskoro će doći Nicol s novim tabletama. – rekao je Gemini. – Želiš li znati njihova svojstva?
- Vidim da te to ne zanima. – I ja mislim da smo gotovi. Ima samo još jedna sitnica. Svjetlana još čuva jednu pjesmu koju si joj napisao. Ni Filip ne zna za nju. Nije li to kontradiktorno? Želiš li da mu to ipak kažem?
- Svejedno mi je. – tiho je rekao Vjeran. No sjetio se jedne druge pjesme. Smirio se i razgovjetno upitao:
- Znaš li da sam napisao pjesmu o srni? Znaš li što znači ta alegorija?
U tišini koja je uslijedila, Vjeran je znao da je pobijedio. Bilo je stvari koje Gemini nije znao ni razumio, a književnost je bila jedna od njih.
U sobu je ušla medicinska sestra, a Gemini mu je isključio slušne aparate. Otvorila mu je usta i stavila tabletu. Progutao ju je. Gemini je zapisao: “Tvoja je sesija istekla.”
A nedaleko odavde, ruke su jedne žene klizile po starom, skoro raspadnutome papiru. Točkice su se brajice jedva razaznavale. Godinama je iznova čitala jedne te iste retke.
Hladna je noć decembra
i u njoj cvokoću zubi.
Hladna je noć decembra
u kojoj se smisao gubi.
I u toj se noći tamnoj
javljaju slike daleke;
da zvijezdi se jednoj sjajnoj
zrcali odraz sred rijeke…
Hladna je noć decembra,
ali me grije nekim mirom
kad zamišljam da Ona nosi
prsten s plavim safirom…
I noć je i dalje hladna
i teče svojim životom…
Ali proljetne noći neke,
kad rijeke će pjevati virom,
možda će, da joj dam, ona stati –
prsten s plavim safirom.
Bilješka:
Knjižnica je u Samoboru bila raspisala natječaj za kratku priču. Htio sam okušati sreću. Uvijek su takvi natječaji simpatični: određena dužina teksta, neobjavljen tekst…
U srpnju sam dobio odgovor.
Priča se nigdje ne može pročitati osim na ovoj stranici.
Komentiraj