Prošlost
Negdje početkom prosinca prošle godine mi je istekao rok valjanosti osobne iskaznice, što sam otkrio tek u travnju ove godine. Rekla mi je to bankovna službenica dok sam provjeravao stanje svoga računa. Bila je to osobna iskaznica u obliku velikog nezgrapnog kartona, pa sam se veselio što ću dobiti plastičnu karticu prikladnu za svaki novčanik.
Otišao sam u policijsku postaju u Jastrebarskom u očevoj pratnji. S ulaza su nas uputili u jedan ne baš velik ured u kome radi samo jedna službenica. Pokazala nam je na stolice ispred svog stola. Rekao sam joj zašto smo došli i predao joj osobnu iskaznicu.
Nakon što ju je pregledala, upitala me zašto ju nisam prije zamijenio s obzirom da je istekla prije nekoliko mjeseci.
“To je važno”, nastavila je, “zato jer moramo nešto napisati kao razlog kašnjenja.”
Rekao sam joj da sam istek roka primijetio prije nekoliko dana. Nakašljala se, pa sam pomislio da žena možda ima bolno grlo.
“Dobro”, rekla je, “sad ću ja napisati.”
Počela je tipkati po računalnoj tipkovnici, a ja se nisam mogao oteti dojmu da svako malo mora pritisnuti tipku backspace zbog ispravljanja pogreški.
Nakon desetak minuta pritisnula je naredbu za ispis, a njen je pisač sporo počeo uvlačiti pa izbacivati list papira.
“Sad ću vam uzeti otisak.”, najavila je.
Prišla mi je, stavljajući nešto što me podsjetilo na karton s prašinom. Uzela je moj kažiprst desne ruke i napravila njime polukrug. Usput je primijetila kako mi se koža na jagodici oderala, a nisam joj želio objašnjavati da je to djelo psećih zuba.
“Sad bi se morao potpisati”, rekla je službenica tihim glasom mome ocu, “a ja ne znam kako bi to izveo.”
Rekao sam joj da se znam potpisati.
Kao da me nije čula, nastavila je: “Znate, potpis mora biti točno unutar crta, jer će to u Zagrebu skenirati.”
Ponovio sam joj da se znam i želim potpisati, ma kakve to crte prelazilo. Rekao sam joj još i da osobna iskaznica bez potpisa ne vrijedi.
Uzvratila mi je: “Ali dušo, ni na staroj nemaš potpis.”
Bila je to, dakako, istina, ali sam u to doba imao šesnaest godina i mnoge mi stvari nisu bile važne. Pet godina kasnije, zauzeo sam uporan stav ponavljajući svoju želju, jer da inače neću ni novu osobnu iskaznicu.
Sirota je žena napokon odustala. Ponešto frustriranom kretnjom, preda me je spustila list papira i pokazala mi mjesto.
Potpisao sam se inicijalima, što i inače činim, mada znam da bi pun potpis bio poželjniji pri sklapanju bilo kakvih poslova.
Rekao sam joj da se ne obazire na ljepotu vještine moje desnice, što je popratila tihim frktanjem.
Uzela je list papira i rekla: “Osobna će biti gotova za tri tjedna. Tko će doći po nju?”
Iz praktičnih razloga odgovorio sam da to može učiniti otac. Uzela je njegovu osobnu iskaznicu, još nešto napisala i pisačem poslala na radni stol. Taj je list papira govorio da oca ovlašćujem da mi podigne osobnu. I taj smo dokument obojica potpisala, bez vidljivog službeničinog negodovanja.
Sadašnjost
Danas sam stariji, iskusniji, duhovno i tjelesno teži, a i dalje imam stav, što zbog godina, a što zbog utjecaja predsjednika države. Jer gdje bi on bio da nije imao stav. Ili još bolje, usprkos svome stavu, vidite gdje se nalazi.
I nisam više u istoj policijskoj postaji.
Slijepi se ljudi mogu potpisati: punim imenom, inicijalima ili nekom kombinacijom toga dvoga, ali mogu. Rabe i okvire unutar kojih se potpisuju, a koji su graničnici.
Neki rabe i faksimile. To negdje prolazi, negdje ne. Birokracija je nedosljedna i velika.
A neke se slijepe osobe odlučuju na umakanje.
Umoče ga.
Prst.
U tintu.
Kao potpis.
Pa na papir…
Komentiraj