Držati za lakat samo dok me vodi,
ruku tu nježnu što djeluje snažno;
Akorde slušati ulična svirača:
gradom šetamo… Kamo – nije važno.
Ogledalo mi duha draže od samog hoda,
jer dugo ju znam… a tako malo srećem.
Pratim govor tijela – baš kako treba,
emotivnu sljepoću miče s moga neba…
Tražio sam lakat u svakom eto trenu,
riječi sad pišem… a nemaju rime…
i… složivši ih tako – otkrivam joj ime…
Bilješka:
Pjesma je napisana u srpnju 2016. godine, nakon izvjesne šetnje gradom poslije kave, a na putu do neke slastičarnice. Objavio sam je na Facebooku.
Komentiraj