Dok svi čekaju svetog Nikolu, premda već možda i znaju da su to roditeljske razne kartice i gotove novčanice, uviđam kako takva vrst darivanja gubi svoj smisao.
Sveti je Nikola danas svugdje: u vrtiću, u školi, u crkvi, doma, na treninzima ili klubovima, kod bake i djeda… Pomislio bi čovjek (nekmoli i dijete) o kakvome se čudesnom umnažanju radi.
U mome je selu živjela žena koju život nije ni na koji način mazio. Zvala se Ljubica, što će reći, skraćeno Ljuba. Mene su učili, kao i moju braću, da ju zovemo teta Ljuba.
Imala je teta Ljuba muža Tomu koji jemu je amputirana noga nakon neke nezgode na poslu. Imala je i sina koji nije bio sasvim svoj, premda ne znam točno reći što mu je bilo. Povijest, međutim, pamti našega sela da je u toj obitelji bilo nasilja, onog pravog obiteljskog i sirovog. A bilo je i požrtvovnosti majke, tete Ljube, koja je to nasilje nijekala, kao i njen muž, svaki put kad bi vlast nastojala reagirati. Uime su te roditeljske žrtve spavali na hladnoći, često i pod vedrim nebom kad bi ih sin istjerao iz kuće.
Dobro pamtim priče njena muža kojima bi me držao satima budnim i pripijenim uza se. Pričao je, tek sam kasnije shvatio, Ezopove basne, vješto smještajući radnju u meni poznat kraj i vezujući ih s meni poznatim ljudima. Nije ga tome učila teorija književnosti ni obrazovanje jer ga nije ni imao već prirodan ljudski osjećaj. Istu sam stvar primijenio i ja, dobivši sestre. Kad sam govorio o tom načinu pripovijedanja kao o dobrobiti koju sam osjećao jer sam mogao prispodobiti svaki trenutak priče, formalno su me obrazovani ljudi gledali s čuđenjem, a kad bih spomenuo da je to meni radio običan seljak, njihov je prezir bio gotovo opipljiv.
Protiv moje volje, pero me zanijelo malo dalje od onoga što želim napisati.
Siromašna je teta Ljuba dolazila često k nama, a posebice na svetog Nikolu. Čestitala bi mi imendan i rekla: “Evo ti mali darak. Nemam puno penez.”
Darak je bilo kinderjaje, vrećica kiki bombona ili malena čokoladica.
Teta je Ljuba, vjerujem, sada negdje na nebu sa svojim mužem i zdravim, dobrim sinom. A ja, ovdje na Zemlji mogu jasno čuti: “Evo ti mali darak…”
I mogu pamtiti okus tih daraka natopljenih siromaštvom i ljubavlju
Komentiraj