U srednjoj su školi neki od nas intuitivno shvatili da posjeduju poseban dar. Bila je to ljubav prema bijelim štapovima. Oni više nisu bili samo sredstvo kojim se kreće, već su bivali instrumentom u našim rukama.
Kada sam rastavio prvi svoj štap i vidio njegovo jednostavno, a učinkovito funkcioniranje, znao sam da mi neće biti teško sastaviti bilo kakav štap bilo kome. Napose sam mislio da će neka slijepa dama poželjeti moje usluge.
Tada se, jednako kao i sada, lako lomilo štapove. Lom je bio predmet mojih istraživanja, a njegovo je saniranje bilo moguće jedino zamjenom jednoga ili više dijelova.
Treba imati na umu da u to doba lude mladosti nisam imao nikakav alat. Bila je potrebna snaga ruku i žuljevitost dlanova da se skine koji vrh, tvrdi nokti da se raspetlja koji čvrsto zavezani čvor.
U šupljim se metalnim dijelovima štapa nalazi, naime, elastična guma koja je na donjem, zadnjem kraju štapa, pričvršćena metalnim prstenom ili klinom iz kojega izlazi plastičan vrh.
Kako rekoh, bilo nas je malo, u mojoj generaciji, koji su ovladali tehnikom popravljanja štapova. A da bih skupio dostatan materijal, molio sam vršnjake neka ne bacaju slomljene štapove, nego da mi ih daju. Zauzvrat sam obećavao servis ili novi štap.
Ono što je bio vječan problem jest estetika. Od skupljenih sam dijelova znao napraviti dobar štap, gotovo kao da je ispod čekića izašao. No njegovi su dijelovi bili različiti: neki su bili više, neki manje oguljeni, s nekih se više ili manje ljuštila boja. Riječju, estetika je napravila razdor među slijepim mi kolegama.
Ali nisam odustajao. Kao što su mnogi spašavali životinje, ja sam spašavao štapove. Bilo je prilika da bi ih netko ostavio slomljene prislonjene o kakav zid ili čak kiosk. Kad bih do saznao, jurio sam na mjesto događaja i tražio aluminijsko ili karbonizirano siroče.
Prošle su godine i više ne sastavljam štapove, ali imam barem dva rezervna. Sve se može promijeniti, ali lomljivost nikada.
Nedavno mi je jedna gospođa ponosno pokazala svoj štap s kuglom na vrhu kupljen preko Temuaa. Tridesetak eura, reče mi ona. I zna mnoge koji su ih kupili i zadovoljni su. Jest da kugla nije rotirajuća već ide lijevo-desno, ali dobro je i to. Postoje i takve svemoćne kugle i saznat će ona za njih. Nisam saznao koliko Temu kvaliteta ima svoju mjerljivost, ali to nije ni važno.
O vrstama se štapova i korisničkim preferencijama može napisati više doktorskih radova. Različiti su svjetonazori, škole… Znao sam da mi se neće dopasti ugličasti vrh, ali sam svejedno naručio i ja jedan Temu štap. Svidjela mi se tekstura drške, težina i aluminijska konstrukcija.
I da ne ispadne da sam tvrdokorni tradicionalist, dao sam priliku kugli. Vukao sam dan ili dva štap po zagrebačkim ulicama opominjući se da je to samo proba, testiranje. Morao sam imati struju svijesti da zatomim nerviranje koje mi je kugla izazivala. Kako rekoh, različiti svjetonazori, učenja…
Od svojih sam štapova skinuo vrh i stavio ga na Temu štap. I kao da sam mladić bez alata (ali sa željom izučavanja zanata), počeh prstima skidati vrh, zatezati gumu, podmetati palac kao oslonac… Potpuno sam smetnuo s uma da imam kutiju različita alata koji bi ovaj posao učinili bržim.
Ljubavi se stare ne zaboravljaju, a ovo nije jedina koju sam imao. Osim štapova, popravljao sam i pisaće mašine, ali o tome ću nekom drugom zgodom.
Za kraj mogu reći da je simpatično što se štapovi za slijepe mogu naći na različitim prodajnim mjestima. Simpatično je i to da su danas štapovi – čak i pametni.
Komentiraj